Izjava predsjednice Općine Tutin Selme Kučević da Sandžaklije “Sandžak posmatraju kao neodvojivi dio Bosne“ još jednom je ogolila političku taktiku koja se u Srbiji i Sandžaku vrti već decenijama: kada vlast upadne u probleme, lansira se identitetska provokacija i ideološka “bomba“ koja će danima paliti društvene mreže, puniti tabloide i skretati pažnju sa ključnih pitanja. To je tzv. dead cat strategy — strategija bacanja “mrtve mačke“ na sto kako bi se prestalo pričati o suštinskim propustima. I ne treba sumnjati: Selma Kučević je “staru školu“ Sulejmana Ugljanina savladala u potpunosti.
Piše: Teufik Tahirbegović
Njen istup je stigao baš u trenutku kada je lokalna javnost u Tutinu još bruji o njenom skandaloznom ponašanju na sjednici lokalnog parlamenta, gdje je pokušala poniziti opoziciju, zbuniti građane i relativizovati sopstvene greške. Umjesto da se suoči s kritikama, isporučila je političku “eksploziju“ koja garantuje da će pažnja otići drugdje — precizno onako kako to radi i njen politički učitelj Sulejman Ugljanin već 30 godina. Umjesto odgovornosti, stiže nova tema — dovoljno provokativna da zapali društvene mreže, dovoljno zapaljiva da režimski tabloidi skoče kao opareni, i dovoljno “nacionalna“ da se dio biračkog tijela homogenizuje.
“Mi Sandžak posmatramo kao neodvojivi dio Bosne bez obzira na berlinski kongres, bez obzira na sve generalno procese koji su se dešavali. Mi Bošnjaci imamo svoju matičnu državu Bosnu i Hercegovinu i sve njene uspjehe i sve ono što je dobro za BiH našim srcem selamimo”, rekla je Kučević za lokalni medij tokom svečanosti obilježavanja Dana državnosti Bosne i Hercegovine u Novom Pazaru.
Bila je to poruka za koju je unaprijed bilo jasno da će izazvati burne reakcije i dati novu municiju režimskim tabloidima.
Kučevićkina izjava savršeno je legla i režimu u Beogradu
Režim Aleksandra Vučića posljednjih mjeseci nalazi se u ozbiljnom procepu: balansira između Moskve i Brisela, gubi strpljenje Zapada, a u javnosti bukti skandal oko Naftne industrije Srbije (NIS), koji je postao politički goruće pitanje. Vučiću je u takvom trenutku potreban incident, idealno iz Sandžaka — dovoljno provokativan da ga tabloidi razapinju danima, dovoljno “bezbjedan“ da skrene pažnju sa strateških afera u kojima se nalazi država.
I onda stiže izjava Selme Kučević. Tabloidi je odmah proglase skandaloznom, od Informera do Pinka, i mašinerija kreće. Umjesto pitanja o NIS-u, o energetskoj stabilnosti i pritiscima Moskve i Zapada, studentskim protestima, medijski fokus prebacuje se na Sandžak i navodnu “separatističku provokaciju“. Savršeno tempirano. I savršeno korisno — ali ne građanima Tutina, nego vlasti u Beogradu koja godinama koristi Sandžak kao ventil kad god joj zatreba.
Reakcije su bile očekivane. Režimski tabloid Informer, koji rutinski aplaudira sličnim izjavama iz Republike Srpske, Selminu poruku proglašava “skandalom“. Informer je išao toliko daleko tvrdeći da se SDA i studenti “blokaderi” uzajamno podržavaju. Društvene mreže pune su komentara od podrške do uvreda, a tema dana u Srbiji postaje upravo ono što je predsjednici Tutina i Vučićevom režimu i trebalo: galama. Galama koja prekriva realne probleme — manjak transparentnosti, pogrešne odluke, prebacivanje odgovornosti i slab kvalitet upravljanja.
Umjesto da smiri tenzije i obezbijedi transparentno i odgovorno vođenje općine, Kučević poseže za provokativnim izjavama koje reprodukuju matricu Ugljaninovog političkog pristupa — izjava koje ne doprinose ni regionalnim odnosima, ni argumentiranoj raspravi, ali zato savršeno služe za preusmjeravanje pažnje s ključnih pitanja u Srbiji.
Kučević se pritom dodatno poziva i na otvaranje Konzulata BiH u Novom Pazaru, predstavljajući ga kao “snažnu podršku sandžačkim Bošnjacima“. Ali ono što izostaje jeste politička dosljednost: podržavati diplomatsko prisustvo Bosne i Hercegovine u Sandžaku jedno je, a nacionalno-političkim konstrukcijama davati materijal za srpske tabloide sasvim drugo. Ta vrsta dvojne igre ne samo da zamagljuje lokalne probleme već i dodatno polarizuje region koji ionako živi na liniji političke tenzije.
U takvom okruženju, Selma Kučević i ne izgleda kao politički autsajder, već kao neko ko veoma dobro razumije šta znači pogoditi nacionalni nerv i dobiti kratkoročni medijski kapital, bez obzira na to što time gura vlastitu općinu još dublje u marginalizaciju.
Selma Kučević ovom izjavom nije samo pokušala da prekrije sopstvene gafove i skandalizovanje lokalne skupštine. Ona je, svjesno ili nesvjesno, odigrala epizodnu ulogu u širem političkom scenariju — scenariju gdje Sandžak ponovo postaje zgodna tema za tabloide i državnu propagandu, baš onda kada režimu treba dimna zavjesa.
U suštini, Selma Kučević ovim potezom pokazuje da je savršeno savladala “staru školu“ Sulejmana Ugljanina: umjesto stabilnog vođenja općine, pažnja se preusmjerava na emotivne, identitetske teme koje garantuju medijsku buku. Problem je, naravno, što takva galama ništa ne donosi — osim toga da Tutin opet ostaje bez odgovora na ključno pitanje: ko će se baviti stvarnim životom građana dok lokalni lideri vježbaju replike za naslovne strane tabloida?
Izvor: Sandzacke.rs