Kada se iz centra Sjenice, Pešterskom ulicom, krene prema selu Medare, na obodu grada, teško je ne primetiti straćaru sklepanu od drveta i koroziranog pleha iz koje se vije gust dim, jedini dokaz da i tu, u neljudskim uslovima, ipak neko živi. Da na ovu “kuću” i njene žitelje obratimo pažnju sugerisalo nam je više Sjeničaka sa molbom da apelujemo na sve dobre ljude da pomognu porodici Kolašinac da prehrani i ugrije djecu i opstane u “srpskom Sibiru”.
“Bila je ovo improvizovana i slabo utopljena štala. Dugo je propadala i zvrjela prazna, a već sedam godina ovo je naš dom. Ovde se rodilo dvoje od moje troje djece. Pošto zbog bolesti, sirotinje i skučenog prostora sa roditeljima nije bilo uslova za zajednički život, otac nas je poslao ovamo da se skućimo i snalazimo kako znamo i umijemo. Šta da kažem, dovoljno je samo reći da živimo u štali, da su zidovi tanki, a pod zemljani, da se oseća memla i vlaga, da nemamo vodu i da nam je život svakodnevna borba za golo preživljavanje”, iskreno će Muamer Kolašinac (40).
Dok nam se, ispred svoje “kuće” jadao glava porodice, nadničar iz Sjenice, predstavio je suprugu Edinu (38), sina Harisa (8) i kćerke Harisu (6) i Adisu (3). Osim trošnog kućerka druge imovine nemaju, jedini siguran prihod im je dečji dodatak koji je često nedovoljan i za hljeb i mlijeko.
“Imala sam samo deset meseci kad mi je majka umrla, a samo šest godina kada su mi ljekari, zbog teškog oboljenja, odstranili lijevi bubreg. Od tada živim, djecu sam rađala i izdržavam ih u ovoj ledari sa jednim bubregom. Zbog zime i vlage, pre nego što sam rodila Harisa, Harisu i Edisu, imala sam tri pobačaja. Ipak, Bog nas je pogledao. Ako u cijeloj našoj situaciji ima nečega dobrog i neke nade to su naša djeca. Za sada su, hvala Bogu, zdrava, ali ako ostanemo u štali, bojim se da će se od hladnoće i nehigijene ozbiljno porazboljevati”, priča Edina Kolašinac, a Muamer dodaje:
“Verovatno bi do sada pocrkali od studi i gladi da nam ne pomažu sjenički Crveni krst, razne humanitarne organizacije i pre svega dobre komšije iz Sjenice. Kupili su nam ogrev, donose deci odeću i obuću, nabavljaju nam namirnice, plaćaju struju… Spreman sam da radim (i godinama radim) najteže fizičke poslove, obično me za klanje stoke angažuju sjenički klaničari. Posla nema stalno, pa je i zarada mala i nedovoljna da prehranim porodicu. O stvaranju nekih boljih uslova za život i izgradnji neke manje kuće za sada ne mogu ni da razmišljam.”
Nade položili u dobre ljude
“Na pomoć opštine koju sam više puta tražio i koja je uvijek izostajala ne mogu da računam. Ostaju nam jedino dobri ljudi širom Srbije i dijaspore, samo oni mogli bi da nas izvuku iz bijede u kojoj živimo. Izvukli bi nas ako bi nam pomogli da adaptiramo ovo što imamo ili izgradimo neku manju kuću sa kupatilom u kojoj bi i naša deca mogla da se okupaju i u toplom napišu domaći zadatak”, ističe Muamer Kolašinac.