Stara džamija u Delimeđu, sagrađena 1976. godine dobrovoljnim prilozima mještana Donje Pešteri, danas stoji kao nijemi spomenik institucionalnog nemara Islamske zajednice u Srbiji. Umjesto da bude zaštićen i očuvan kao vrijedan vakuf i historijsko svjedočanstvo vjerskog opstanka Bošnjaka ovog kraja, ovaj objekat je nakon izgradnje novog Islamskog centra gotovo potpuno prepušten propadanju.
Piše: Teufik Tahirbegović
Danas je stanje porazno: krov džamije se urušio, ostale su samo gole zidine, a prateći vakufski objekti – abdesthana i gasalhana – devastirani su do neprepoznatljivosti. Ovo nije posljedica prirodne nepogode, već višegodišnje zapuštenosti i odsustva sistematske brige od strane institucija koje imaju zakonsku i moralnu obavezu da čuvaju vakufsku imovinu.
Džamija koja je čuvala vjeru u najtežim vremenima
Posebno je bolno što je upravo ova džamija bila stub očuvanja islama u Delimeđu i Donjoj Pešteri tokom najtežih decenija komunizma, kada su vjerske slobode bile ograničene, a islamski identitet potiskivan. Kroz njena vrata su prolazile generacije koje su tu učile Kur’an, ahlak i osnovne vrijednosti islama. Iz nje su izrasli ljudi koji su danas rasuti širom svijeta, ali koji svoje duhovne korijene vezuju upravo za ovu džamiju.
Zato njeno propadanje nije samo pitanje arhitekture, već pitanje kolektivnog sjećanja, identiteta i poštovanja prema onima koji su je gradili iz siromaštva, ali s velikom vjerom.
Odgovornost Islamske zajednice i muftije Dudića
Stara džamija nalazi se pod ingerencijom Islamske zajednice u Srbiji, odnosno Mešihata na čijem čelu je muftija Mevlud Dudić. Upravo zato javnost ima pravo da postavi pitanje: kako je moguće da se jedan vakuf ovakvog značaja dovede u stanje fizičkog urušavanja bez pravovremene reakcije?
Sastanak održan 13. januara 2026. godine, na kojem je muftija Dudić primio delegaciju džemata Delimeđe, desio se tek nakon što se krov već urušio. Drugim riječima – reagovalo se tek kada je šteta postala vidljiva i neupitna. To nije primjer odgovornog upravljanja vakufima, već pokazatelj zakašnjelog institucionalnog djelovanja.
Formiranje komisija i najave stručnih procjena sada ne mogu izbrisati činjenicu da je vakuf godinama bio zanemaren. Vakuf se ne čuva zapisnicima i saopćenjima – vakuf se čuva stalnom brigom, održavanjem i preventivnim djelovanjem.
Opasna logika “ne treba nam stari objekat“
Posebno zabrinjava stav, odnosno “postignuti konsenzus” na sastanku. da, pored novog Islamskog centra, stari objekat “ne treba“ služiti vjerskoj funkciji. Takva logika je suprotna vakufskoj tradiciji islama. Vakuf se ne ukida zato što postoji noviji objekat – on se čuva kao dio historijskog i duhovnog kontinuiteta.
U islamskoj civilizaciji stare džamije, tekije i medrese nisu rušene zato što su izgrađene nove, već su pretvarane u muzeje, biblioteke, kulturne centre, arhive i spomenike kolektivne memorije. U Delimeđu se, nažalost, dozvolilo da historija jednostavno propadne.
Vrijeme je za odgovornost, ne za kozmetiku
Bošnjaci Donje Pešteri ne traže čuda – traže poštovanje. Traže da se vakuf koji su njihovi očevi i djedovi gradili sačuva, obnovi i zaštiti. Islamska zajednica ima i sredstva i institucionalni kapacitet da to učini – ono što je očigledno nedostajalo bila je volja i osjećaj odgovornosti.
Stara džamija u Delimeđu ne smije postati još jedan izgubljeni vakuf u nizu. Njena obnova mora biti prioritet, a ne administrativna fusnota.
Jer vakufi koji se izgube iz nemara – gube se zauvijek.
Izvor: Sandzacke.rs