U Sandžaku se već odavno ne raspravlja samo o ulozi jednog čovjeka u Islamskoj zajednici, nego o ulozi same institucije, a to je mnogo ozbiljnije pitanje. Muftija Mevlud ef. Dudić danas, smatraju pojedini analitičari, nije samo vjerski poglavar već faktički i politički akter. Upravo tu nastaje problem: Islamska zajednica, u historijskom i moralnom smislu, trebala bi biti korektiv vlasti, a ne njen ukras.
Piše: Nedžad Smailagić
Percepcija muftije Mevluda ef. Dudića danas je izrazito podijeljena. Za jedne on predstavlja stabilizirajući faktor i čuvara institucionalnog kontinuiteta Islamske zajednice. Za druge je simbol prevelike bliskosti s određenim političkim strukturama i nedovoljne otvorenosti prema drugačijim mišljenjima unutar Islamske zajednice i bošnjačkog korpusa.
U javnom prostoru, među dijelom Bošnjaka koji iznose kritike, najčešće se ponavljaju tri–četiri ključne zamjerke.
Prva se odnosi na percepciju bliskosti s određenim političkim strukturama, uz stav da Islamska zajednica mora zadržati jasnu i vidljivu distancu od dnevne politike. Kritičari smatraju da i sama slika prekomjerne institucionalne bliskosti može narušiti povjerenje dijela vjernika.
Druga grupa primjedbi tiče se unutarinstitucionalnih pitanja – načina upravljanja, kadrovskih rješenja i komunikacije prema javnosti. U tim kritikama ne osporava se sama institucija, već način njenog vođenja i model odlučivanja.
Treći sloj odnosi se na odnos prema drugim islamskim strukturama u Srbiji. Dio javnosti očekuje snažnije i hrabrije inicijative ka prevazilaženju višegodišnjih podjela, smatrajući da historijski raskol i dalje opterećuje ukupni položaj muslimana.
Četvrta dimenzija tiče se javnog tona i retorike – izjava koje kod jednih izazivaju podršku jer se doživljavaju kao čvrst stav, a kod drugih otpor jer se smatraju nedovoljno pomirujućim.
S druge strane, njegove pristalice naglašavaju kontinuitet institucionalnog jačanja Islamske zajednice, aktivnu međunarodnu saradnju i jasno pozicioniranje u pitanjima vjerskog i nacionalnog identiteta. U tom narativu, Dudić se vidi kao lider koji čuva strukturu i autoritet zajednice u kompleksnom političkom ambijentu.
Naslijeđe Muamera Zukorlića i Dudićev položaj
Muftija Mevlud ef. Dudić nije samo institucionalni lider Islamske zajednice – on je u neku ruku nasljednik i protežee rahmetli Muamera Zukorlića, čovjeka koji ga je dugi niz godina mentorisao i otvorio mu put do najviših funkcija unutar Mešihata.
Upravo ta veza je ključ za razumijevanje političke i društvene stvarnosti: dio javnosti očekuje od Dudića da nastavi Zukorlićevu strategiju očuvanja jedinstva zajednice, principijelnog distanciranja od dnevne politike i borbe za interese Bošnjaka u Sandžaku.
Međutim, percepcija dijela Bošnjaka je da Dudić u praksi odstupa od ovog naslijeđa. Njegova bliskost s aktuelnom vlašću, selektivna kritičnost prema političkim opcijama i retorika prema studentima i drugim akterima često se tumače kao odmak od principa koje je Zukorlić zastupao.
Tišina pred moćnicima
Jedna od najčešćih kritika odnosi se na percepciju Dudićeve bliskosti s aktuelnim režimom i predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem. Kritičari podsjećaju na posjetu Priboju, kada je muftija intervenisao kako bi se spriječilo postavljanje “nezgodnih pitanja“ predsjedniku Srbije. To je bio jasan simbol. A simboli u politici znače više od izjava.
U društvu u kojem su Bošnjaci često bili meta nepravde, brojnih narasvijetljenih zločina, očekivanje je da njihovi vjerski autoriteti budu glas istine, a ne amortizer neugodnosti za državni vrh.
Retorika podjela
Posebnu polemiku izazvale su njegove izjave u kojima je pripadnike druge islamske strukture u Srbiji opisao kao “kukolj“, a hadžije koje su putovale u organizaciji Rijaseta Islamske zajednice Srbije doveo u negativan kontekst.
To je bila uvredljiva politička poruka. Nazivati pripadnike druge islamske zajednice pogrdnim imenima, čak i ako je to izrečeno u metaforičkom kontekstu, nije teološka rasprava. A takve poruke produbljuju raskol koji Sandžak nosi već skoro dvije decenije.
Vjerski lider koji govori o jedinstvu mora birati riječi koje spajaju, a ne one koje zvuče kao presuda.
Studenti koji “urliječu”
U trenutku kada mladi širom Srbije izražavaju bunt i nezadovoljstvo, izjava da studenti “urliječu” na ulicama doživljena je kao omalovažavanje generacije koja traži dostojanstvo i pravdu. Bez obzira na političke simpatije, diskreditovanje mladih glasova uvijek ima dugoročnu cijenu.
U kontekstu osjetljivih društvenih tenzija, takva retorika je kod dijela građana doživljena kao omalovažavanje mladih i njihovog građanskog aktivizma.
Islamska zajednica je stoljećima bila utoište mladima u vremenima pritiska i nepravde, a ne mehanizam za disciplinovanje njihovog bunta ili ublažavanje njihove poruke.
Bliskost sa režimom – percepcija ili realnost?
Pojedine političke strukture u Sandžaku posljednjih mjeseci tvrde da je muftija Mevlud ef. Dudić postao politički blizak Sandžačkoj demokratskoj partiji i SNS-u, te da Islamska zajednica pod njegovim vodstvom ne održava dovoljnu distancu od dnevne politike. Prema ovim kritikama, selektivna bliskost s određenim političkim opcijama stvara percepciju da zajednica gubi svoj autonomni i moralni autoritet.
Optužbe o bliskosti sa Sandžačkom demokratskom partijom i SNS-om nisu nove. Možda su politički motivisane, možda nisu. Ali percepcija je u politici jednako važna kao i činjenica. A percepcija dijela javnosti jeste da je vrh Islamske zajednice previše komforan u odnosu s vlašću koja u drugim segmentima izaziva duboko nepovjerenje među Bošnjacima.
S druge strane, Dudićevi saradnici odbacuju ove optužbe i naglašavaju da je komunikacija s državnim institucijama neophodna za zaštitu interesa vjernika i očuvanje institucionalne stabilnosti. Oni tvrde da politička fleksibilnost ne znači gubitak nezavisnosti, već pragmatičan pristup u kompleksnom društveno-političkom ambijentu Sandžaka.
Ipak, prethodnih dana iz iste političke kuhinje dolaze i znatno oštrije tvrdnje – da je Islamska zajednica navodno postala priležište kriminalaca i “udbaša“. Mešihat je ove tvrdnje oštro demantovao kao neistinite i štetne, naglašavajući da takve insinuacije služe isključivo političkoj manipulaciji i pokušaju diskreditacije institucije pred narodom.
Suštinsko pitanje
Srž problema nije u samoj komunikaciji muftije s državnim institucijama – ona je nužna i neophodna za zaštitu interesa vjernika. Pravi problem nastaje kada ta komunikacija stvara utisak političke servilnosti.
Islamska zajednica mora ostati iznad stranačkih interesa. Ako izgubi moralnu distancu prema vlasti, gubi ono što je njen najveći kapital – povjerenje naroda. Ipak, iznadstranačka pozicija ne znači jednostavno povlačenje od određenih političkih opcija, dok se s drugima održava komforna bliskost. To nije neutralnost – to je selektivna distanca.
Posebno je osjetljivo pitanje odnosa prema političkoj opciji koja je nastala na ideji očuvanja jedinstva i opstanka Islamske zajednice. Ignorisanje ili potiskivanje te činjenice, a istovremeno njegovanje bliskih ili korektnih odnosa s drugim partijama na vlasti, ne može se predstaviti kao principijelna borba protiv politizacije.
Ako se Islamska zajednica povlači samo od onih koji se pozivaju na njeno jedinstvo, a ne i od struktura moći koje realno upravljaju političkim procesima, tada to više nije iznad stranačkih interesa – to postaje izbor strane.
A narod vrlo precizno razlikuje princip od taktike.
U Sandžaku danas nije sporno ime jednog čovjeka. Sporno je pitanje: Da li Islamska zajednica treba biti korektiv vlasti ili njen partner u održavanju političkog balansa?
Od odgovora na to pitanje zavisi mnogo više od jedne funkcije.
Izvor: Sandzacke.rs