U kontekstu nadolazećih promjena u Srbiji, u političkim krugovima Sandžaka sve se češće postavlja pitanje koje se godinama izbjegavalo izgovoriti naglas: šta će biti s lokalnim vlastima onog trenutka kada padne režim Aleksandra Vučića? Posebno u općinama poput Tutina, gdje je vlast decenijama koncentrisana u rukama jedne stranke, a politička dugovječnost zamijenila institucionalnu odgovornost.
Piše: Teufik Tahirbegović
Godinama je Tutin funkcionisao kao politički zaštićena zona, općina u kojoj se vlast ne preispituje, odluke ne objašnjavaju, korupcija ne istražuje, a odgovornost ne polaže. Sve dok traje centralni režim Aleksandra Vučića, lokalne strukture mogu glumiti opoziciju, dizati glas u saopćenjima, a istovremeno mirno upravljati općinom bez stvarnog straha od republičkih institucija. No, svako političko zvono ima rok trajanja.
Nema sumnje da je veliki dio lokalnih struktura opstajao zahvaljujući prešutnom dogovoru s Beogradom: u javnosti opozicija, u praksi saradnja; u govorima kritika režima, u realnosti tišina kada se dijeli moć, novac i uticaj. Taj model je funkcionisao dok je postojao centralni politički kišobran. Pitanje je – šta kada se on sklopi?
Pitanje koje se danas nameće nije provokacija, već gorka realnost: šta će se desiti s pojedincima iz općinske vlasti u Tutinu, zajedno s licima koja su korupcionaški povezana s njima, onog trenutka kada nestane politički štit iz Beograda?
Fioke koje čekaju politički trenutak
U Srbiji institucije rijetko rade nezavisno od politike. Ali isto tako, istorija pokazuje da promjena vlasti gotovo uvijek znači i promjenu odnosa tužilaštva prema “zaboravljenim predmetima“. Javne nabavke, zapošljavanja po stranačkoj liniji, izborne mahinacije, urbanističke odluke u korist privatnog interesa, raspolaganje općinskim zemljištem, budžet kao alat političke kontrole – sve ono što je godinama prolazilo bez pitanja, vrlo lako može postati predmet interesovanja onih istih institucija koje su do jučer šutjele.
Tutin tu nije izuzetak, već ogledni primjer dugotrajne vlasti bez stvarne kontrole. Kada jedna politička struktura predugo vlada, ona počinje vjerovati da je općina privatni posjed, a budžet stranačka kasa. To je tačka u kojoj politika prestaje biti upravljanje, a postaje rizik.
I upravo tu leži problem dugogodišnje vladavine jedne stranke u Tutinu: previše odluka donošeno je u uvjerenju da se nikada neće preispitivati.
Lažna opozicija – stvarna vlast
Najveća politička obmana nije ni korupcija, već lažna opozicionost, a tom smislu poseban problem predstavlja dvostruka uloga SDA. Prema biračima, ta stranka godinama gradi narativ ugroženosti, neprestane borbe i navodnog opozicionog dostojanstva, predstavljajući se kao branik bošnjačkih interesa i posljednja linija otpora centralnoj vlasti. U javnom prostoru dominiraju teške riječi, patriotska retorika i poruke o nepravdi i zapostavljenosti Sandžaka.
Međutim, prema samom režimu, ta ista SDA pokazuje sasvim drugo lice – lice pragmatične šutnje, taktičkog povlačenja i pažljivo izbjegnutog frontalnog sukoba. Kada je potrebno jasno se suprotstaviti, povući crvenu liniju ili platiti političku cijenu principijelnog stava, tada nastupa tišina. Umjesto dosljedne opozicije, svjedočimo kalkulaciji, održavanju kanala saradnje i očuvanju stečenih pozicija, čak i po cijenu potpunog razvodnjavanja vlastite retorike.
Vrijeme odgovornosti dolazi uvijek – pitanje je samo kada
Pad Vučićevog režima – neminovnost koja će se uskoro desiti – neće značiti samo političku promjenu. Značit će promjenu odnosa prema odgovornosti. U tom trenutku više neće biti važno ko je šta govorio na konferencijama za novinare i medijima, već ko je šta potpisivao u kancelarijama.
Tutin će tada prvi put nakon dugo vremena morati odgovoriti na pitanja koja su godinama gurana pod tepih:
- Ko je zapošljavan i zašto?
- Kome su dodjeljivani poslovi i na koji način?
- Kako je trošen i gdje je nestajao javni novac?
- Ko je donosio odluke, a ko se pravio da ne zna?
Ovo nije prijetnja. Ovo je upozorenje zasnovano na političkom iskustvu. Vlast bez kontrole uvijek završi pred kontrolom, samo je pitanje da li političkom ili pravnom.
Ključno pitanje nije da li će se otvoriti fioke, već šta će se u njima naći. Ako je sve rađeno zakonito – razloga za strah nema. Ako nije, tada ni najglasnija patriotska retorika, ni pozivanje na nacionalne interese, neće moći zamijeniti pravnu odgovornost.
Građani Tutina neće vječno živjeti u sistemu u kojem je stranka važnija od zakona, a lojalnost važnija od odgovornosti. Kada politički kišobran nestane, ostaju samo oni koji su uvjereni da su radili ispravno – i oni koji su računali da nikada neće odgovarati.
Građani Tutina ne traže revanšizam, već transparentnost i istinu. Ne traže političke obračune, već odgovor na jednostavno pitanje: da li je općina vođena u interesu građana ili u interesu stranačkih elita i lokalnih tajkuna?
A historija pokazuje: računi uvijek dođu na naplatu.
Izvor: Sandzack.rs