Hoće li uređenje gradskog trga “Šemsudin Kučević” doprinijeti povratku mladih u Tutin? Odgovor je gotovo uvredljivo jednostavan: neće. Ne zato što gradski trg nije važan element urbanog života, već zato što jedan trg, pa bio on granitni, mermerni ili pozlaćen, ne može popuniti praznine koje su se godinama širile ispod površine ovog grada. Praznine u ekonomiji, institucijama, slobodi, povjerenju, perspektivi. Praznine koje su postale dublje od bilo koje komunalne rupe i opasnije od bilo kojeg visokog ivičnjaka u Pešterskoj ulici.
Piše: Teufik Tahirbegović
Tutin je decenijama sistematski dovođen u stanje komunalnog, institucionalnog i moralnog umora. Mladi ljudi nisu odlazili zato što je trg bio napuknut ili zato što je fontana bila ružna, već zato što je društveni pejzaž urušen, a politički horizont mutan. U gradu u kojem se destruktivni “urbanizam” dešava preko improvizacije, a šansa dobija preko stranačke knjižice, teško je očekivati da će nova pločica promijeniti išta više od javne površine.
Rekonstrukcija trga, najavljivana kao kapitalna investicija koja traje već godinama, pretvorila se u nešto mnogo veće od građevinskog projekta. Ona je postala simbol političke filozofije lokalne vlasti: filozofije u kojoj se suštinska pitanja nikada ne diraju, već se stalno prekrivaju novim slojem dekoracije. Kao što se puca mermer po mermer, tako se i obećanje po obećanje lijepi jedno preko drugog, dok se grad navikava da je nedovršenost njegova stalna sudbina.
U međuvremenu, stvarnost na terenu demantuje svaku ideju o urbanističkom preporodu. Pešterska ulica, jedan od ključnih pravaca rekonstrukcije državnog puta, postala je primjer kako se projekat može formalno sprovoditi, a suštinski promašiti. Visoki ivičnjaci koji se trenutno postavljaju stvaraju barijeru onima koji grad najviše koriste: starijima, roditeljima s djecom, osobama s invaliditetom. Dizajn kao da je prepisan s nekog priručnika koji nikada nije vidio Tutin, njegove ljude, njegove potrebe.
Zvanično, ovaj zahvat treba da “oslobodi trotoare od vozila”. No to oslobađanje liči više na simboličnu pobjedu nad samo jednim oblikom zauzimanja javnog prostora, dok se drugi oblici ne samo previđaju, nego su godinama aktivno podsticani. Privatne terase kafečajnica, platforme ispred zgrada, stepeništa izgrađena duboko na javnu površinu, trgovačka roba izložena sve do ruba kolovoza — sve to ostaje, jer sve to nikada nije bilo problem onima koji bi trebalo da čuvaju javni interes.
Naprotiv, ti privatni zahvati na zajedničkom prostoru bili su prešutno dozvoljeni, ponekad čak i ohrabrivani. U tom smislu, oslobođeni trotoar koji je i dalje zagušen privatnim strukturama predstavlja čistu metaforu lokalnog upravljanja: sve izgleda bolje samo dok se gleda iz jednog ugla, ali se istina vidi čim se napravi korak u stranu.
Radovi koji se trenutno izvode u Tutinu, posebno duž ulice Pešterske – koja ujedno predstavlja i državni put ka Sjenici – predstavljaju pokušaj uređenja prostora koji je decenijama funkcionisao po principu improvizacije. Oslobađanje trotoara od parkiranih automobila jeste korak koji formalno djeluje ispravno, ali u praksi otkriva dublje, već godinama zanemarivane probleme.
Trotoari su u Pešterskoj ulici decenijama služili kao “rezervna traka“ za parkiranje, upravo zato što je kolovoz nedozvoljeno uzak, a zgrade su građene gotovo naslonjene na ivicu puta. Time je investitorima i vlasnicima objekata omogućavan maksimalan komercijalni prostor, dok su potrebe saobraćaja, pješaka i javnog interesa potisnute u drugi plan. Kada se tome doda i ukorijenjena navika vozača da staju ispred trgovina, pekara i kafića, jasno je da sama zabrana parkiranja na trotoaru rješava samo površinski sloj problema.
Oslobađanje trotoara bez paralelnog rješavanja pitanja parkirališta, širine kolovoza i navika vozača, neminovno dovodi do haosa: vozila sada nemaju gdje da stanu, protok saobraćaja se usporava, a pješaci tek djelimično dobijaju ono što bi od početka trebalo da im pripada. Rekonstrukcija ulice – koju nije pratilo prethodno sveobuhvatno planiranje i reorganizacija – može na kraju proizvesti veće zagušenje nego ono koje bi trebalo da riješi. To je već u ovom trenutku izvođenja radova vidljivo, a po njihovom okončanju neminovno će postati nova realnost u centralnoj gradskoj saobraćajnici.
Oslobađanjem trotoara u Pešterskoj ulici stvoren je i dodatni pritisak na već preopterećene sporedne ulice, koje sada trpe udar zbog naglog preusmjeravanja vozila u potrazi za bilo kakvim slobodnim parking prostorom. Kako Pešterska nema adekvatnu alternativu u vidu organizovanih parkirališta, vozači se prirodno povlače u okolne sokake, proširujući saobraćajni haos na dijelove grada koji već funkcionišu na granici izdržljivosti. Time se jasno pokazuje da parcijalne mjere, bez prethodnog planiranja i stvaranja osnovne infrastrukture, samo premještaju problem umjesto da ga rješavaju.
Poseban apsurd predstavlja gotovo jedinstven slučaj u svijetu: lokalna vlast godinama nije predvidjela niti izgradila ozbiljne parking prostore u gradu, niti danas preduzima ikakve sistemske korake da to pitanje riješi. Umjesto strateškog planiranja, vlast primjenjuje parcijalne mjere poput oslobađanja trotoara, čime – paradoksalno – izaziva još veći haos. Sličan scenario već je viđen kada je dio Omladinske ulice zatvoren i pretvoren u pješačku zonu, dok je saobraćaj, uključujući i teretni, prebačen u uske lokalne ulice koje ni u normalnim uslovima ne mogu da izdrže takvo opterećenje. Time se zapravo ne uvodi red, nego se stvara lančana reakcija zagušenja i konfuzije, jer se suštinski problem – nedostatak planiranja i ozbiljne saobraćajne infrastrukture – uporno izbjegava
Ukratko, uklanjanje vozila sa trotoara jeste neophodno, ali samo kao dio šireg, ozbiljnog urbanističkog pristupa. Bez rješavanja korijenskih uzroka – loše planirane gradnje, nedostatka parking prostora i saobraćajne kulture – Tutin će dobiti nove stare probleme u još izraženijem obliku.
U takvnom ambijentu, teško je povjerovati da iko iskreno misli da će se mladi ljudi vratiti zato što će trg imati granit umjesto mermera. Ljudi se ne vraćaju zbog estetike trga, nego zbog perspektive života. Vraćaju se tamo gdje mogu planirati karijeru, zasnovati porodicu, živjeti bez političkog straha, raditi posao za koji su se školovali, osjećati da pripadaju uređenoj zajednici. A Tutin, uprkos svim svojim ljudskim kvalitetima i ogromnom neiskorištenom potencijalu, nije se približio nijednom od tih standarda onoliko koliko se približio završetku trga — a ni to se ne vidi na horizontu.
Uređivanje trga moglo je biti prilika za novu simboliku. Moglo je biti pokazatelj da je grad spreman da se mijenja, da raskida s praksama prečica, improvizacija i korupcijske tolerancije. Moglo je označiti početak urbanog i institucionalnog oporavka. Moglo je — ali nije. Umjesto toga, rekonstrukcija se uklopila u staru matricu političke mitologije SDA, matrice u kojoj su projekti beskrajni, a rezultati nikad konačni; u kojoj se investicije slave, ali se nikada ne prate; u kojoj se od gradilišta pravi trajni politički performans, a od grada subjekt koji uvijek čeka, nada se, trpi i nikada ne dobije ono što mu pripada.
Zato je pitanje “hoće li trg vratiti mlade” pogrešno već na svom početku. Trg nikoga neće vratiti, jer mladi nisu otišli zbog popločavanja, nego zbog sistema. A sistem se ne mijenja zamjenom pločica, nego zamjenom logike upravljanja.
Sve drugo je samo nova fasada na staroj priči — priči u kojoj Tutin stalno postaje nešto što nikada ne postane.
Izvor: Sandzacke.rs