Odlazak republičkih institucija iz Tutina, među kojima je i Osnovni sud – nekada samostalna institucija, a danas tek sudska jedinica Osnovnog suda u Novom Pazaru – nije samo administrativno pitanje. To je simbol dugogodišnjeg institucionalnog slabljenja Tutina i ogledalo političkih odluka koje su ovu općinu dovele na marginu.
Ko je odgovoran? Odgovor nije ni jednostavan ni ugodan. Iako se formalna odluka uvijek može pripisati Beogradu, suštinska odgovornost leži mnogo bliže, u lokalnoj političkoj eliti Tutina, koja je na gubitak institucija reagovala šutnjom, kalkulacijom i nedostatkom hrabrosti.
Reformski talas centralizacije, sproveden pod izgovorom efikasnosti i racionalizacije, zahvatio je mnoge male sredine u Srbiji. Sudovi su ukidani, tužilaštva spajana, institucije seljene u veće centre. Ali iskustvo pokazuje da nisu svi gradovi prošli isto. Tamo gdje je postojao jedinstven politički stav, javni pritisak i spremnost na konflikt s centralnom vlašću, institucije su branjene – i često odbranjene.
Tutin pod vlašću SDA Sandžaka takav otpor nije pružio. Odlazak Osnovnog suda prošao je gotovo neprimijećeno, bez masovnih reakcija, bez ozbiljne političke borbe i bez mobilizacije javnosti. Ta tišina bila je glasnija od bilo kakvog protesta – poruka da se gubitak prihvata kao neminovnost.
U političkim kuloarima godinama kruži uvjerenje da institucije nisu izgubljene slučajno, već da su postale predmet političkih nagodbi. U zamjenu za kratkoročne ustupke, mirne mandate ili lične pozicije, Tutin je ostajao bez temelja svoje institucionalne važnosti. Državi je to savršeno odgovaralo – bez buke, bez rizika i bez cijene.
Posljedice su danas više nego vidljive. Gubitkom suda, Tutin je izgubio i dio svog dostojanstva. Građani pravdu traže u drugom gradu, profesionalni život je osiromašen, a poruka koja se šalje jeste da je Tutin administrativno potrošna sredina. Jednom kada se povuče jedna institucija, put za povlačenje drugih postaje otvoren.
Zašto je Novi Pazar zadržao ono što je Tutin izgubio? Zato što je slao drugačiju poruku. Poruku otpora, političke relevantnosti i spremnosti da se vlastima kaže “ne“. Država se povlači tamo gdje nema otpora. A institucije se ne brane šutnjom.
Po ko zna koji put, Tutin je pomenut sa skupštinske govornice, uz ispravne dijagnoze i tačne opise problema, ali bez ikakvog pomaka u stvarnosti. Ipak, koliko god razlozi bili opravdani, mora se reći i ovo: samo kukumakanje i povremeni govori u Skupštini nisu rješenje.
Država ne vraća institucije na osnovu emocija ni apela, već isključivo pod pritiskom. Dok god se zahtjevi svode na protokolarna obraćanja bez političke strategije, upornosti i spremnosti na sukob sa centrima moći, sud u Tutin neće biti vraćen. Pravda se ne dobija riječima – ona se izbori.
Na kraju je važno jasno reći: gubitak Osnovnog suda nije bio sudbina. Bio je rezultat političkog nečinjenja i pogrešnih prioriteta. Formalno je odluku donijela republika, ali suštinski je Tutin ostao bez institucija jer ih niko nije branio.