Šemsudin Šemko Kučević, čovjek koji je svojom upornošću i političkom genijalnošću transformisao Tutin iz najsiromašnije općine u simbol bošnjačkog otpora, 2017. godine tragično je okončao svoj životni put na cesti između Tutina i Novog Pazara. Sudbina je htjela da strada na cesti koja je zahvaljujući njegovom zalaganju, nakon njegove smrti, rekonstruisana i asfaltirana.
Piše: Teufik Tahirbegović
Bio je to 12. oktobar, dan koji će se zauvijek urezati u kolektivnu memoriju sandžačkog naroda. Nesreća pod misterijskim okolnostima odnijela je čovjeka koji je u tom trenutku de facto predvodio SDA Sandžaka, nakon što je Sulejman Ugljanin tek tri mjeseca ranije, 29. jula, na sjednici Glavnog odbora postao tek počasni predsjednik.
Čovjek koji je vjerovao u nemoguće
Rođen 3. novembra 1959. godine u Tutinu, Šemsudin Kučević odrastao je u vremenu kada je njegova općina bila sinonim za zaostalost i beznađe. No, umjesto da pobjegne od surovosti realnosti, mladi politikolog – diplomac beogradskog Fakulteta političkih nauka – odlučio je ostati i boriti se.
Kada je 1990. godine s Sulejmanaom Ugljaninom osnivao SDA Sandžaka, Kučević nije mogao ni sanjati da će njegova vizija preobraziti ne samo Tutin, već i cijeli politički krajolik regije. Bio je to čovjek koji je kombinovao “peštersku pronicljivost s političkom teorijom, stvarajući jedinstvenu formulu uspjeha”, kako je nakon njegove pogibje lijepo rekao jedan politički analitičar iz Sandžaka.
Tutinsko biračko tijelo prepoznalo je u Šemku čovjeka iz naroda. Šest uzastopnih mandata na čelu općine nije bila samo statistika – bila je potvrda da se politika može voditi drugačije. Kučević je razumio i govorio jezikom naroda kojem je pripadao, pa je i narod prepoznao u njemu svog zaštitnika.
Njegovi politički protivnici, čak i oni najžešći, morali su priznati jednu stvar – Šemko je bio majstor pronalaska rješenja u naizgled bezizlaznim situacijama. Pod pritiskom dramatičnih zbivanja koja su talasala sandžačkim društvom kroz devedesete i nulte godine, on je maestralno nalazio rješenja za sve nametnute probleme.
Dok je Slobodan Milošević uspostavljao svoj totalitarni režim, Kučević je među prvima shvatio da se pokor ne plaća samo ponižavanjem – već i nestankom. Bio je prvi koji je političkim sredstvima pobijedio Miloševićev režim na lokalnom nivou, što mu je donijelo i strašan teret. Našao se među 24 optužena u montiranom političkom procesu, ali ni to ga nije zaustavilo.
Njegova uporna priroda, koju je naslijedio od svojih pešterskih predaka, činila ga je nametljivo upornim. Neki su to smatrali manjkom, drugi vrlinom. Istina je bila negdje između – Šemko je bio čovjek koji nije znao za odustajanje.
Transformacija jedne općine
Tutin koji je Kučević zatekao početkom devedesetih bio je skrhana i siromašna općina suočena s nedostatkom ljudske, ali i državne volje za promjene. Tutin koji je ostavio za sobom bio je prepoznatljiv po svojoj vitalnosti i razvojnim projektima.
Kao zamjenik direktora Kancelarije za održivi razvoj nedovoljno razvijenih područja Vlade Srbije (2008-2012) i član Upravnog odbora Fonda za razvoj, Kučević je uspijevao da državne resurse usmjerava prema svojoj općini.
Julskog dana 2017. godine, na sjednici Glavnog odbora SDA-a, dogodilo se nešto što se činilo nemogućim – Sulejman Ugljanin, prvi i poslednji put na ivici da izgubi kormilo stranke, pristao je na kompromis. Šemsudin Kučević, Muhedin Fijuljanin i Edib Kajević postali su neformalno predsjedništvo SDA koje je trebalo da rukovodi strankom.
Ugljanin je obećao da će se posvetiti radu Bošnjačkog nacionalnog vijeća, a Kučević je de facto preuzeo operativno vođenje stranke. Trebalo je to da bude nova era – era kolektivnog rukovođenja i demokratizacije najjače bošnjačke političke organizacije.
Sudbina je, međutim, imala druge planove. Svega tri mjeseca kasnije, Šemko više nije bio među živima.
Ironija sudbine je okrutna. Čovjek koji je pripadao onoj strukturi utemeljenih sljedbenika koji su od početka svog političkog angažmana poštovali program jedne političke stranke do samog kraja nije zasluzio da se njegova kćerka, uspješna na lokalnim izborima, tjera iz stranke koju je njen otac pomagao osnovati i uspješno voditi. Što je još gore, neki nečasni ljudi, danas kreiraju i objavljuju na društvenim mrežama karikature koje prikazuju kako Sulejman Ugljanin Šemkovo dijete nogom šutira iz SDA.
Upravo taj Sulejman Ugljanin, Šemkov nekadašnji saradnik i politički saveznik, glavna je figura u procesu istjerivanja intelektualaca iz SDA-a. Stranka koju su Kučević i Ugljanin zajednički gradili posljednjih godina doživjela je sunovrat, a iz nje su otjerani najsposobniji ili su je napustili u znak pobune protiv diktatorskog načina rukovođenja.
Da li je rahmetli Šemko griješio? Zasigurno, ko nije. Ali priznavao je greške, za razliku od mnogih – jeste! Ova rečenica možda najbolje opisuje Šemsudinov karaktera. U vremenu kada politička scena obiluje ljudima koji nikad ne griješe (barem javno), Kučević je bio rijedak primjer političara koji je znao reći – pogriješio sam.
Ta skromnost i autentičnost učinile su ga omiljenim ne samo među pristalicama, već i među mnogim političkim protivnicima. Bio je čovjek iz naroda i neumorni borac za prava svoje zajednice, što je prepoznavano daleko van granica Tutina.
Nasleđe koje živi
Šemsudin Kučević ostaje upamćen kao velikan, predvodnik i vizionar koji je značajno promijenio Tutin. Njegova sposobnost transformacije jedne od najnerazvijenijih općina u bivšoj Jugoslaviji u vitalnu lokalnu zajednicu ostaje jeho najvažnije nasljeđe.
Harizma koju je posjedovao i sposobnost pronalaska rješenja u kritičnim trenucima učinile su ga legendarnom figurom sandžačke politike. Čak i oni koji se s njim nikad nisu slagali, morali su priznati – Šemko je bio političar kakvih danas nema.
Dok oktobarsk dan i dalje skriva tajnu one kobne nesreće 2017. godine, jedno je sigurno – Šemsudin Kučević ostaje živ u sjećanju onih koji vjeruju da se politika može voditi časno, principijelno i s poštovanjem prema narodu iz kojeg se potječe.
U zemlji gdje su političari često prolazni, Šemko Kučević ostaje trajno pitanje postavjeno pred sve nas: možemo li voditi politiku kao što je on radio, ili smo osuđeni na medirokraciju i poslušništvo?
Izvor: Sandzacke.rs