Svako malo na stranicama propagandnog servisa lokalne vlasti u Tutinu osvane nova anketa. Ne o tome zašto mladi odlaze. Ne o tome zašto rijeka kroz grad i dalje služi kao kanalizacioni kolektor. Ne o tome šta je urađeno za više od tri decenije vlasti. Umjesto toga, građani se pitaju šta misle o nekoliko desetina metara novog trotoara, nekoliko klupa pored rijeke ili nekoj drugoj sitnoj intervenciji koja je dovoljno fotogenična da posluži za objavu na društvenim mrežama.
To nije istraživanje javnog mnjenja, već pažljivo osmišljena propaganda malih gestova. Riječ je o poznatoj političkoj tehnici kojom se pažnja javnosti svjesno preusmjerava sa ključnih problema na simbolične i marginalne projekte. Građani se pozivaju da raspravljaju o sitnicama kako bi zaboravili da ih gotovo niko nikada nije pitao o suštinskim pitanjima – ekonomskom razvoju, zapošljavanju, infrastrukturnim projektima, zaštiti životne sredine ili odgovornosti za višedecenijsko upravljanje općinom.
Nakon tri decenije vlasti tokom kojih se krupni problemi nisu riješili, stranka koja vlada proizvodi medijske sadržaje o sitnim, vidljivim, fotografabilnim intervencijama. Desetak metara trotoara i tri klupe pored rijeke. Uz to dolazi anketa koja nije istraživanje javnog mnjenja, nego alat za kreiranje privida realnosti. Građanin koji odgovori na anketu simbolički postaje suučesnik u uspjehu, bez obzira što nije pitan za mišljenje o infrastrukturi, nezaposlenosti ili odlivu stanovništva.
Anketa uz izgradnju desetak metara trotoara šalje nekoliko poruka istovremeno. Prva je da vlast pita narod i da je demokratična. Druga je da postoje dokazi rada, fotografije i brojevi. Treća, i najvažnija, jeste da se fokus javnosti pomjera sa pitanja zašto za 30 godina nije urađeno ono krupno na pitanje kako vam se sviđa ono malo što smo uradili.
Tu leži suštinska ironija i suština cijelog mehanizma. Stranka koja tri decenije drži vlast u jednoj sredini i koja tek sada objavljuje ankete o desetak metara trotoara zapravo nesvjesno sama sebi postavlja optužnicu. Jer pitanje koje se nameće samo od sebe glasi: ako imate podršku naroda tri decenije, zašto se trotoare mjeri u metrima, a ne u kilometrima? Zašto rijeka kroz grad i dalje prima kanalizaciju? Zašto mladi odlaze? Na ta pitanja nema ankete. Na ta pitanja nema fotografija. Na ta pitanja nema odgovora.
Ovaj model propagande funkcioniše kratkoročno i u sredinama gdje ne postoji jak alternativni medijski glas koji bi postavljao kontekst. Čim se pojavi medij ili glasnogovornik koji uz fotografiju trotoara postavi pitanje šta je urađeno za 30 godina, čitava konstrukcija se urušava sama od sebe. Jer narod nije glup. Narod zna razliku između trotoara i politike, između ankete i odgovornosti, između fotografije i rezultata.
Ono što se plasira na propagandnim stranicama lokalne vlasti u Tutinu nije slučajno ni naivno. To je svjesna komunikacijska strategija zamjene teze, u kojoj se javna pažnja usmjerava na ono malo što jest urađeno, kako bi se izbjeglo suočavanje sa onim mnogo više što nije urađeno. Ta njihove ankete nisu instrument demokratije. One su instrument legitimacije, način da se kaže narod je zadovoljan, bez da narod ikada dobije pravo pitanje.
Pravo pitanje nije kako vam se sviđa novi trotoar. Pravo pitanje je zašto je trebalo 30 godina da se postave tri klupe i poploča desetak metara trotoara. I zašto niko od onih koji kreiraju ankete nema hrabrosti da to pitanje postavi.
Izvor: Sandzacke.rs