Srbija se odavno odrekla vlastitog antifašizma i najboljih dijelova svoje istorije. Od kraja 1980-ih, kada se počelo aktivno raditi na razaranju Jugoslavije, koja je bila zasnovana na antifašističkom vrijednosnom konsenzusu, u Srbiji je prevladala nacionalistička ideologija. Njen ekspanzionistički i velikodržavni program je bio nezamisliv bez reafirmacije četničke ideologije i njihovih narativa. Od tada traje i politička i društvena i istoriografska, a posljednjih godina i pravosudna normalizacija, rehabilitacija i glorifikacija četništva u Srbiji.
Kazao je to, između ostalog, u razgovoru za podgoričku Pobjedu srbijanski historičar Milivoj Bešlin, odgovarajući na pitanje o tome kako se u Srbiji, umjesto procesa suštinske demokratizacije, podiže spomenik Draži Mihailoviću a nazivi ulica se daju po četnicima.
“Autoritarna i nacionalistička Srbija, uostalom, i nema puno boljih istorijskih uzora. Antifašizam je u Srbiji i Jugoslaviji nastao i pobijedio pod okriljem internacionalne i antifašističke ljevice i današnjoj velikodržavnoj desnici u Srbiji to je potpuno neprihvatljivo. Zbog toga su Dražu Mihailovića i četništvo prigrlili kao svoje uzore, apstrahujući stvarnu i realnu, naučno verifikovanu sliku prošlosti. I umjesto nje, ponudili su istorijske laži, naivne falsifikate i klasične primjere istorijskog revizionizma nošenog ideološkim i političkim motivima.
Iz realne i provjerljive slike istorije izbačene su činjenice o tome da su četnici odgovorni za neke od najsurovijih zločina na jugoslovenskom prostoru; da su njihovi zločini nad muslimanskim stanovništvom imali sve razmjere genocida, o čemu postoji mnoštvo naučnih studija i monografija; da su četnički zločini nad seljačkim srpskim stanovništvom u okupiranoj Srbiji imali posebne oznake surovosti; da je četnička kolaboracija, tj. izdaja zemlje i saradnja sa okupatorima bila nepobitna i dokazana itd.
Naposljetku, zaboravlja se da je tzv. nacionalno pomirenje, ali na antifašističkim osnovama izveo sam kralj Petar II Karađorđević kada je u svom govoru od 12. septembra 1944. pozvao sve istinske borce protiv fašizma da stanu u redove jedine stvarne snage u otporu fašizmu – a to je bila Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije, pod Titovom komandom. Misleći na četnike, kralj Petar II je rekao i da “svi oni koji se oslanjaju na neprijatelja protiv interesa svog vlastitog naroda“ i koji se ne bi odazvali njegovom pozivu, moraju ponijeti “izdajnički žig“ i pred narodom i pred istorijom.
Činjenica je da je srpski nacionalizam kao ideologija u posljednjoj deceniji vučićizma eskalirao, da se u velikoj meri fašizovao i da je danas u Srbiji na vlasti svojevrsna ultradesnica, odnosno da je naprednjački režim potrošio sve ideje o Evropi, o reformama i druge narative koje je na početku svoje vladavine proklamovao i da se vratio svojoj radikalskoj suštini. To znači da ponovo aktivno radi na širenju mržnje, nacišovinističke netrpeljivosti i prirodno je da se vraća totalnoj rehabilitaciji četništva.
Otuda je moguće danas i da se otvara kvazimuzej Draži Mihailoviću, da je otpor tome u društvu vrlo slab i da se Srbija gotovo u potpunoosti odrekla svoga antifašizma, jer je njen nacionalizam, kao i ostali nacionalizmi u Jugoslaviji, Drugi svjetski rat završio u potpunoj kolaboraciji sa fašizmom.
Na konstataciju novinara Pobjede kako je nedavni teroristički napad u Banjskoj bio alarm za zapadne partnere, ali da je pravo pitanje da li će dokaz da je oružje nađeno u manastiru proizvedeno u Srbiji promijeniti iz korijena popustljivu politiku Zapada prema Srbiji, Bešlin je kazao:
“Terorističkim napadom u Banjskoj, koji se odigrao uz nepodijeljenu podršku i javnu, medijsku i logističku, najviših institucija režima u Srbiji i njegovih službi, pređene su sve crvene linije. Inače, te službe, kao što dobro znate i vi u CG, služe za destabilizaciju susjeda Srbije u regionu i za progon političkih neistomišljenika, a kako smo vidjeli u javnom izvještaju američkog Ministarstva finansija i za šverc narkotika. Te službe su označene i njihovi nekadašnji čelnici u Hagu osuđeni za ratne zločine, a sadašnje službe kao i sam režim Aleksandra Vučića, djeluju kao potpuni kontinuitet sa onima iz 1990-ih godina. Zbog toga i ne čudi da srbijanske službe bezbjednosti djeluju kao predstraža i čuvar ruskih destruktivnih interesa na Zapadnom Balkanu.
Da se vratim na terorizam Radoičićeve grupe na Kosovu… Takvim udarom je očit neuspjeh doživjela politika bezgranične podrške i povjerenja u Vučića koju su formulisali i reprezentovali američki ambasador Hil i izaslanik Eskobar. Materijalni dokazi, snimci i sva ostala argumentacija koju smo vidjeli svjedoče o opasnim namjerama onih koji su čitavu akciju pripremili, osmislili, naoružali ljude… Uzor je očito bila ruska teroristička akcija kojom je izvršena okupacija Krima od strane “malih zelenih“, obučenih vojnika bez obilježja.
Uz to, ne smijemo zaboraviti da je čitava akcija bila praćena višemjesečnim medijskim i propagandnim pripremama koje su Vučićeve službe bezbjednosti i partija širili po Srbiji pod sloganom o navodnom skorom povratku vojske na Kosovo. Paralelno sa tim je išlo i pregrupisavanje vojske ka jugu. Dakle, pripreme su bile ozbiljne i višestruke. Ali uz pogibiju ljudi, akcija je spektakularno krahirala jer su kosovske institucije djelovale vrlo spremno i jasno je da su imale dobre obavještajne podatke koji su vjerovatno dobijeni od nekih zapadnoevropskih vlada.
Ovdje je važno da naglasimo i da se Vučićeva državna Crkva Srbije još jednom pokazala kao važna logistička baza i zaštitnik nelegalnih, nasilnih i terorističkih akata. Pred licem i kamerama cijelog svijeta, naoružani teroristi su našli sklonište i sigurnu kuću pod zidinama manastira. Uostalom, za vas u CG, ništa novo kada je riječ o djelatnosti te crkve.
I da se vratim na početak Vašeg pitanja, u kojoj će mjeri teroristički akt uticati na promjenu odnosa Zapada prema Vučiću, teško je reći. Sankcije se sve češće pominju kao kazna. Svu diplomatsku prednost koju je Vučić imao u odnosu na Kurtija, preko noći je ovom akcijom izgubio. Poslije svega je bila farsa sa privođenjem i puštanjem Radoičića. Sve skupa jedan loše režiran igrokaz čije su žrtve, nažalost, stvarne i realne. Realne će biti i posljedice za glavnog režisera u Beogradu. Vjerovatno bi do sada bilo već ozbiljnijih konsekvenci da se nije desila eskalacija nasilja na Bliskom istoku poslije užasnog terorističkog napada Hamasa na civile u Izraelu. Jedan mali balkanski terorizam je pao u senku mnogo većeg bliskoistočnog.
Ipak, Evropski parlament je 19. oktobra usvojio oštru Rezoluciju o osudi “terorističkog napada“, kako su ga nazvali i zatražene su sankcije za Srbiju. Ipak, ono što znam jeste da evropski sistem vrijednosti u Srbiji i regionu, koji je pod udarom agresivnog nacionalizma koji izvozi terorizam, neće braniti i odbraniti niko drugi do mi – građani. Za nas u Srbiji, ključno je da sačuvamo posljednje ostatke društvenih sloboda, koje moramo braniti i odbraniti. Tu nikakvi spoljni faktori ne mogu puno pomoći, ali je važno da ne odmažu podrškom nedemokratskom režimu.
Izvor: Pobjeda.me