Gotovo svako zlo na ovim prostorima nastalo je tokom ratova početkom devedesetih godina ili je svojevsrstan nastavak dešavanja, pogotovo što je u današnjim događajima dosta aktera ili njihovih učenika iz tog perioda. Takav “rukopis“ prepoznaje se i u likvidaciji Olivera Ivanovića u Kosovskoj Mitrovici.
Jedna riječ utjerivala je strah u kosti svim Srbima kasnih devedesetih godina. Jedinica! Punim nazivom Jedinica za specijalne operacije Resora državne sigurnosti Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije. Bili su to najopremljeniji, najobučeniji i najokrutniji kriminalci koje je Balkan ikad vidio.
Njihovi pripadnici osuđeni su za ubistvo srbijanskog premijera Zorana Đinđića, ali i brojne druge okrutne zločine. Iz zatvora je 2013. izašao Saša Pejaković, kojem će se u februaru na slobodi pridružiti Željko Tojaga Žmigi. Pejaković je zbog sudjelovanja u ubistvu Đinđića na robiji bio osam godina, a Žmigi upravo završava odsluženje kazne od 15 godina.
Ali to ubistvo samo je dio njihove krvave povijesti koja je počela, otprilike istovremeno, u Kninu i Erdutu. Najokrutnija balkanska mafija nastala je u Hrvatskoj, ali to nije sve. Osnivači su bili Dragan Vasiljković, poznatiji pod nadimkom Kapetan Dragan, nedavno osuđen na 15 godina zatvora, i Željko Ražnatović Arkan.
Pokolj u Škabrnji: “Kujo, gledaj kako ti ubijam oca”
“Uspio sam prilično brzo da to sve ustrojim. Prilično brzo. U roku od sedmice vidjela se drastična promjena. Nekolicinu najglasnijih kolovođa uspio sam da izbacim ili uhapsim. Tako da sam zaveo red prilično brzo”, hvalio se Dragan prije dosta godina u dokumentarcu Jedinica.
Uspjeh kojim se on tada hvalio bilo je uvođenje reda u, do tad razularenu “miliciju” SAO Krajine, koja je samo nekoliko mjeseci ranije doživjela sramotan poraz na Plitvicama. U Hrvatskoj je to poznato pod nazivom “Krvavi Uskrs”, najviše po pogibiji Josipa Jovića, prve službene žrtve Domovinskog rata. Pobunjena milicija je doslovno potučena do nogu. Uhapšeno je 29 pobunjenih Srba, a dvadesetak ih je ranjeno.
Takav krvavi poraz natjerao je Franka Simatovića Frenkija, zloglasnog šefa specijalnih jedinica Službe državne bezbednosti, porijeklom Hrvata, na osnivanje posebne jedinice pod nazivom Knindže i bolju obuku lokalnih paravojnih jedinica, jer bilo je očito da JNA ne može voditi borbe za račun pobunjenih Srba i istovremeno se predstavljati međunarodnoj zajednici kao posljednji čuvari mira bivše Jugoslavije.
Upravo tada je u okolicu Knina došao Kapetan Dragan i sve ostalo je, kako bi se reklo, povijest.
Na drugom kraju Hrvatske, na samom istoku države, Arkan je zauzeo bazu u blizini erdutske vinarije i otuda sijao strah. Njegovi Tigrovi iz Erduta su polazili na krvave pohode, a svojevrsno vatreno krštenje imali su u Bijeljini, gdje je nastala serija fotografija Rona Haviva, kasnije korištena i na sudovima za procesuiranje ratnih zločina.
Zvjerstva “Tigrova” u Bijeljini, Legijina oko Velike Kladuše
Havivov objektiv zabilježio je ubistvo Ajše Šabanović, žene u bijelom džemperu, koju su svi zvali Tifa.
“Njih dvoje su izveli pred kapiju i pobili ih, zatim i Tifu. Vidjela sam Tifu, koja je još bila živa. Još mi je pred očima njen pleteni džemper”, ispričala je svojedobno Dženita Mulabdić za bh. medije.
Ona je bila jedna od rijetkih preživjelih civila u Bijeljini. Dženita je bila trudna u to vrijeme i pretpostavlja da je samo zbog toga izbjegla sudbinu svojih komšija.
– Nakon što su me trudnu pustili, ubili su Redžepova i Tifina sina Adu, mog supruga Muhameda te dvojicu Albanaca – prisjetila se Dženita mučnih događaja iz proljeća 1992. godine. U knjizi “Majstori mraka” Jusufa Trbića, Haviv je ispričao kako je on vidio ubistva civila u Bijeljini.
“Pozirali su (arkanovci) u džamiji, s muslimanskom zastavom, i pokazivali tri prsta. U isto vrijeme čuo sam neko komešanje u jednoj prostoriji u džamiji. Ušao sam i vidio da su od jednog čovjeka, civila, tražili ličnu kartu da se identificira. Pokazujući njegovu ličnu, rekli su da je pogledam, jer on je fundamentalist s Kosova. Poslije nekoliko minuta čuo sam vrištanje vani i izašao sam iz džamije. Prekoputa džamije ima jedna kuća, a vojnici su iz te kuće izveli muškarca i ženu. Žena je vrištala i na nju su vojnici galamili. Čuli su se pucnji i čovjek je pao na nogostup. Tad su “Tigrovi” na mene povikali da ne slikam, da prestanem slikati. Bilo je još nekoga komešanja i vriske… Ja sam se malo izvukao prema kamionu, koji je bio u blizini. Shvatio sam da su to muž i žena, čovjek je još bio živ i ona je pokušavala da mu pomogne, a ja sam uspio brzo napraviti još nekoliko fotografija. Krenuo sam prema grupi “Tigrova”, a kad sam se vratio, i žena je već bila ubijena. Onda su našli jednog mladića, od nekih 17-18 godina, i uveli ga u dvorište džamije. Izgledalo je da je uspio pobjeći, ili su ga pustili, ali kad je vidio da iza džamije nema izlaza, on se vratio i tu su ga ubili. Nekoliko minuta nakon toga izveli su iz druge kuće još jednu ženu pa su ubili i nju”, pričao je Haviv novinaru Trbiću.
Tokom Domovinskog rata su dva dijela Frenkijevih tajnih jedinica nekoliko puta djelovali i zajednički, a najočitije je to bilo tokom operacije Pauk, kada su na vlast vratili Fikreta Abdića Babu. Iz tog vremena datiraju i određeni snimci Milorada Ulemeka Legije, snimljene negdje na kladuškom ratištu, kada je naredio ubistvo zarobljenih pripadnika 5. korpusa Armije BiH.
Baza za pokretanje operacije Pauk bila je Petrova gora, tik do granice s Bosnom i Hercegovinom.
Završetkom ratova Jedinica je i službeno ušla u sastav srpskog MUP-a, iako su prve polovice devedesetih djelovali neslužbeno pod Frenkijem i njegovim šefom Jovicom Stanišićem, a preko njih pod Slobodanom Miloševićem. Kad su ujedinjeni u Jedinicu za antiteroristička dejstva, Arkanovci i Knindže, postali su službeno najmoćniji kriminalci. Raspolagali su borbenim helikopterima, oklopnim vozilima, protuzračnim topovima, teškim mitraljezima i svom mogućom pratećom opremom.
Jedno vrijeme su ratovali i na Kosovu gdje su ostali zapamćeni kao daleko najokrutnija jedinica srpskih snaga.
Kako su Arkanovci bili zloglasni po svojoj pljački, jedan visoki oficir je opisao njihove pohode po Posavini riječima:
“Svaki povratak iz akcije pratili su civilni kamioni krcati frižiderima, mašinama za veš, namještajem…”, nije bilo teško zaključiti šta su nastavili raditi u miru.
Zločinci Crvenih beretki i Zemunskog klana izlaze sa robije
Zbližili su se s pripadnicima Zemunskog klana i u savršenoj sinergiji najmoćnije specijalne jedinice i najmoćnijih zločinaca zavladali srpskim podzemljem. Niko im nije mogao ni smio ništa. Bili su toliko moćni da su čak na nekoliko dana blokirali autoput kod Beograda kada su uhapšena dvojica njihovih pripadnika zbog ratnih zločina.
Sumnja se da je Dušan Spasojević Šiptar, šef Zemunskog klana, stajao iza čitave pobune tog novembra 2001. godine.
Atentat na Zorana Đinđića sve je promijenio. Neke manje važne jedinice srpske policije shvatile su da ipak mogu s trona ukloniti moćnu jedinicu. Akcijom “Sablja” uhapšen je ili ubijen sami vrh srpskog kriminalnog miljea, a i sam Milorad Ulemek Legija se našao iza rešetaka.
Sada, kako im prolaze zatvorske kazne, najgori kriminalci koje je Balkan ikad vidio izlaze na slobodu.
“Jedan po jedan osuđeni pripadnik JSO-a izlazi na slobodu i pitanje je čime će se oni sada baviti. To su ljudi koji su ogrezli u kriminal i teško da su se od toga “izliječili”, pa zato ne treba čuditi ako pokušaju opet okupiti neku grupu, koja bi lako mogla krenuti s novim zločinima. S druge strane, na internetu je vrlo aktivan profil “Crvenih beretki”, na kojem pripremaju teren za povratak. Jedan od glavnih motiva za okupljanje je i osveta onima koje smatraju odgovornima za njihov progon i robiju”, ispričao je nedavno sugovornik Kurira.