Već 52 godine Amar Bharati ne spušta svoju desnu ruku. Ovaj hinduistički asket iz Indije podigao ju je 1973. godine kao čin vjere i protesta protiv ljudskog nasilja i od tada je drži u zraku. Njegov ud se s vremenom pretvorio u ukočeni simbol, beživotan, ali postojan, dok je sam Bharati postao živa legenda
Prije pedeset i dvije godine, jedan čovjek iz Indije odlučio je učiniti nešto što će većina smatrati ludilom, a drugi svetim činom. Amar Bharati, tada običan bankarski službenik iz Delhija, podigao je svoju desnu ruku u znak odanosti bogu Šivi i protesta protiv nasilja u svijetu i nikada je više nije spustio.
Danas, više od pola stoljeća kasnije, Bharati je postao gotovo mitološka figura: živi simbol asketizma i čovjek koji je svoje tijelo pretvorio u poruku. Njegova podignuta ruka, suha i deformisana, ukočena poput skulpture, svjedoči o čovjekovoj odlučnosti da se suprotstavi svijetu koji je, po njegovom uvjerenju, izgubio dodir s mirom i vjerom.
Ovih dana, priča o Amar Bharatiju ponovo je dospjela u centar pažnje zahvaljujući američkom muzičaru Jeffu Tweedyju, frontmenu benda Wilco, koji mu je posvetio pjesmu na svom novom albumu Override Twilight. U pjesmi jednostavno nazvanoj “Amar Bharati”, Tweedy pjeva: “Amar Bharati’s arm is still in the air, still in the air, since 1973. Every day, every day, since 1973.”
Da bismo shvatili koliko je dugo Bharatijeva ruka u zraku, dovoljno je prisjetiti se svijeta kakav je bio 1973. godine. Tada su Sovjetskim Savezom još vladali Brežnjev i njegovi generali, Richard Nixon bio je američki predsjednik, a u Madridu je Francisco Franco još uvijek vladao iz palače El Pardo. U Minhenu su Mark Spitz i Johan Cruyff bili sportski idoli, a Patrick White upravo osvojio Nobelovu nagradu za književnost. Rat u Vijetnamu se privodio kraju, dok su u Čileu tenkovi svrgavali Salvadora Allendea.
Od tada, svijet je preživio naftne krize, globalizaciju, digitalnu revoluciju i beskrajne ratove ali Bharatijeva ruka ostala je na istom mjestu.
Sam Bharati rijetko govori. Ono što znamo o njegovom životu potječe iz nekoliko kratkih intervjua koje je dao indijskim novinarima i dokumentaristima. Rođen je oko 1950. godine, a do kasnih dvadesetih živio je u Delhiju, imao ženu i sina i kako je sam priznao, “vodio običan, dosadan život.”
Sve se promijenilo 1973. godine, kada je, prema njegovim riječima, doživio duboku duhovnu viziju. Napustio je porodicu, posao i dom, postao sadhu, hinduistički pokajnik i lutajući mistik, te se zakleo da će cijeli život posvetiti molitvi i miru. Kao simbol tog zavjeta, podigao je svoju desnu ruku prema nebu i obećao bogu Šivi da je nikada neće spustiti.
“Ne tražim mnogo,” rekao je jednom prilikom. “Samo želim da ljudi prestanu mrziti i nanositi bol jedni drugima. Želim da svi živimo u miru.”
Prve godine bile su, kako kaže, mučenje. Ruka je oticala, bol bila nepodnošljiva, a nesanica ga je iscrpljivala. No, nije odustao. Nakon treće godine, ruka je postala ukočena, živci su odumrli, a bol nestala. Zglobovi su se osušili, koža pretvorila u sivo, napeto tkivo, a ruka u spomenik od mesa i kostiju. Danas je to beživotni, gotovo mumificirani ud, podignut visoko iznad glave, dok se tijelo ispod nje kreće u tišini i molitvi.
Ljekari koji su ga posmatrali tvrde da fiziološki nije moguće spustiti taj ud, zglobovi su se zauvijek ukočili. “To više nije ruka u uobičajenom smislu”, rekao je jedan od njih. “To je dio tijela koji je prešao granicu života, ali nije sasvim mrtav.”
Skeptici, naravno, sumnjaju. Internet je pun teorija da je Bharati barem povremeno spuštao ruku, da postoji trik, da su sve to mitovi nastali iz loših fotografija. No, njegovi sljedbenici tvrde suprotno. Amar Bharati je, za njih, dokaz da ljudska volja može nadvladati i prirodu i tijelo.
Njegov čin ne spada ni u politički ni u religijski protest u uobičajenom smislu. To je više egzistencijalna gesta, djelo čovjeka koji je odbio svakodnevni svijet i pretvorio se u živi simbol upornosti. U tom smislu, Bharati podsjeća na figure iz zapadne kulture, na Melvilleovog Bartlebyja koji “radije ne bi”, ili na likove Wernera Herzoga koji idu do granica ludila kako bi ispunili svoj unutrašnji poziv.
Jeff Tweedy, koji je Bharatijevu priču pretvorio u pjesmu, napisao je na svom blogu: “Čak i Wikipedia sumnja u njega. Ali ja mu vjerujem. Njegov čin me zbunjuje, pa čak i odbija, ali istovremeno me duboko dira. Možda je uništio dio sebe, ali je stvorio nešto trajno. Njegova ruka još uvijek je tamo, u zraku.”
Ova neobična simbioza religijskog fanatizma i poetske dosljednosti fascinira i druge umjetnike, antropologe i filozofe. Bharati je, kažu, “pjesnik beskorisnog”, čovjek čiji čin nema praktičnu svrhu, ali upravo zato stiče metafizičko značenje. Njegova ruka, poput zastave, ne označava teritorij, već ideju.
Danas, Amar Bharati živi u blizini Haridwara, svetog grada na obali rijeke Gang, gdje ga svakodnevno posjećuju hodočasnici. Njegovi učenici ga poštuju kao babu, duhovnog oca. Neki mu dodiruju noge, drugi mu nude cvijeće ili novčiće. On ih blagosilja, tiho, s jednom rukom na zemlji, drugom u vječnosti. Kada ga pitaju da li bi, makar na trenutak, spustio ruku, odgovara jednostavno: “Zašto bih? Ona sada pripada nebu.”