Egipat je bio prva arapska zemlja koja je priznala Izrael kao državu i njih dvoje održavaju diplomatske odnose na različitim razinama, od trgovinskih sporazuma do odbrane. Izrael je omogućio američku stratešku podršku Egiptu, dok je Kairo stvorio linije komunikacije između svog susjeda i drugih arapskih zemalja i palestinskih sugovornika. Međutim, iznenadni napad Hamasa, stavio je taj odnos na težak test.
Izraelska brutalna vojna ofanziva na Gazu stavlja Egipat u sve delikatniji položaj. Od sedmog oktobra Kairo je morao upravljati slanjem humanitarne pomoći u Pojas, evakuacijom stranaca i posredovanjem s Katarom za oslobađanje talaca. Istodobno se mora nositi s unutrašnjim protestima i narodnim gnjevom koji se proširio zemljom usred ekonomske krize.
Kairo je od početka govorio da svako rješenje krize koje ima za cilj osigurati dugoročni mir i stabilnost u regiji mora biti izgrađeno na temelju dvodržavnog rješenja i kraja izraelskih jednostranih akata. No, kratkoročno, položaj egipatskih vlasti pred vrtoglavim pogoršanjem situacije u njihovom dvorištu oblikuju razlozi nacionalne sigurnosti, njihova spremnost da ostanu utjecajni akter na tom području, posebno u očima Sjedinjenih Država ali i njihove strahove da će se solidarnost Egipćana sa Palestinom okrenuti protiv njih.
Jedan od scenarija koji izaziva najviše uzbune u Kairu je prisilno raseljavanje Palestinaca iz Gaze na Sinajski poluotok od strane Izraela, čije vlasti javno i diplomatskim kanalima ističu tu opciju od početka vojne ofanzive. Strahovi zbog ovog prijedloga u početku su bili pojačani jer su visoki zvaničnici Sjedinjenih Država tvrdili da pregovaraju o otvaranju sigurnog prolaza za civile da napuste Gazu, iako su posljednjih dana odbacili tu mogućnost.
Egipatske vlasti su kategorički odbacile tu ideju jer ne žele sudjelovati u prisilnom raseljavanju stanovništva Gaze koje bi pokopalo palestinske težnje za stvaranjem države koja uključuje Pojas. Kairo tvrdi da je Izrael, kao okupacijska sila, odgovoran za enklavu te da fokus mora biti na zaštiti civila. Jednako ili važnije od svojih političkih kalkulacija, egipatske vlasti smatraju da bi prisilno preseljenje Palestinaca na Sinaj predstavljalo prijetnju njihovoj nacionalnoj sigurnosti. S jedne strane, naoružane palestinske frakcije mogle bi napasti Izrael s egipatskog tla, što bi Izraelu dalo razloga da napadne egipatsku teritoriju.
U isto vrijeme, te bi frakcije mogle revitalizirati ekstremističke skupine na sjevernom Sinaju baš u trenutku kada Egipat može ponovno uspostaviti kontrolu nad tim područjem nakon desetljeća brutalnog rata protiv lokalnog ogranka takozvane Islamske države, koji je uključivao mnoge pripadnike iz Gaze.
Glavni razlog koji bi Egipat mogao natjerati da prihvati prisilno raseljavanje Palestinaca je značajno otpisivanje njihovog visokog duga u vrijeme kada zemlja prolazi kroz ozbiljnu ekonomsku krizu. Ali Kairo oštro negira ovu opciju, a 31. oktobra premijer Mostafa Madbouly najavio je novi petogodišnji plan za razvoj Sjevernog Sinaja.
Glasine o prisilnom preseljenju stanovnika Gaze također izazivaju zabrinutost jer, suprotno onome što sugeriraju izraelske vlasti, sjeveroistočni Sinaj nije prazna pustinja. U prošlom desetljeću Egipat je u sklopu svoje antiterorističke kampanje uspostavio tampon zonu oko granice s Gazom u kojoj je srušio hiljade domova i protjerao desetke hiljada ljudi. Mogućnost prisilnog raseljavanja u tom području posljednjih je sedmice potakla proteste stotina stanovnika koji su zahtijevali vlastito pravo na povratak, prema lokalnim organizacijama za ljudska prava.
Na diplomatskom nivou, sigurnosni i politički odnosi koje Egipat održava s Izraelom i Hamasom dali su Kairu priliku da se posljednjih godina učvrsti kao referentni posrednik u kriznim vremenima u Gazi, te tako potvrdi svoju važnost u regiji.
Jačina trenutne krize, međutim, razotkriva granice ovog utjecaja i, unatoč svojim stalnim naporima, Kairo nije uspio zaustaviti nasilje u Gazi. Nadalje, njegov imidž učinkovitog posrednika u osjetljivim pitanjima, kao što je oslobađanje talaca otetih u Pojasu, zasjenjen je intervencijom Katara, koji održava bliske odnose s političkim ogrankom Hamasa i Sjedinjenim Državama.
Sa druge strane, izraelska ofanziva na Gazu i zločini koji se bilježe predstavljaju značajan politički izazov za egipatske vlasti koje su prisiljene održavati sve težu ravnotežu između odnosa s Izraelom i Zapadom te čvrste podrške društva za palestinsku stvar, što može biti veliki katalizator protesta.
Vlasti su dosad pokušavale kontroliranim protestima kanalizirati rasprostranjeni narodni bijes, ali su i pojačale sigurnosne mjere suočene s opasnošću da se taj kolektivni bijes i frustracija okrenu protiv njih upravo u trenutku kada je zemlja u ozbiljnoj ekonomskoj krizi.
Trenutno u toj arapskoj zemlji, prema službenim podacima, boravi između 50.000 i 110.000 palestinskih izbjeglica. Nekoliko država u regiji još uvijek ima kampove za palestinske izbjeglice koji su potomci onih koji su pobjegli ili bili prisiljeni napustiti svoje domove tokom rata 1948. i 1967.
Rat između Izraela i Hamasa mogao bi utjecati na nadolazeće predsjedničke izbore u Egiptu u decembru. Zemlja prolazi kroz ozbiljnu inflacijsku krizu i ozbiljnu devalvaciju domaće valute. Porast regionalnih napetosti na vlastitoj granici mogao bi utjecati na dolazak turista, sada kada se zemlja počela oporavljati nakon pandemije. Posljednjih godina prosječno je 1,4 miliona Izraelaca godišnje boravilo na Sinaju. Dva dana nakon ofanzive Hamasa, policajac je upucao dvoje izraelskih turista u Aleksandriji. Napad je šokirao egipatske vlasti, koje su pojačale mjere sigurnosti u glavnim gradovima zemlje.
Izvor: Stav.ba