Na graničnom prijelazu Kapıköy, na istoku Turske, hladnoća reže lice, a planine prekrivene snijegom zatvaraju horizont. Temperatura je minus deset stepeni, vjetar nosi pahulje, a kolone ljudi izlaze iz Irana sa samo jednom jasnom namjerom, da se ponovo povežu sa svijetom. Nakon gotovo sedam dana potpune internetske blokade u Iran, stotine građana prelaze granicu kako bi, makar na nekoliko sati, poslali poruku, čuli glas ili dali znak života.
Strah se vidi na licu Faride dok govori o onome što se dogodilo proteklih dana u Tabrizu.
“Premlaćivanja, pucnjava, masovna hapšenja“, nabraja tiho, gotovo šapatom. Ona, njen suprug i porodični prijatelj, svi u šezdesetim godinama, upravo su prešli granicu nakon gotovo 300 kilometara puta kroz oluju. Cilj nije bio bijeg iz zemlje, već internet. “Naša kćerka u Kanadi ne zna ništa o nama već sedam dana“, kaže. Ni sin njenog prijatelja, koji živi u Australiji, nije imao nikakvih vijesti.
Blokada telefonskih i internetskih veza, uvedena kako bi se ugušili protesti koji su potresali Iran krajem prošlog mjeseca, pretvorila je zemlju u informacijski vakuum. Nacionalni intranet i domaće aplikacije i dalje rade, ali međunarodni internet otvara se tek povremeno, i to uglavnom za državne institucije i odabrane medije. Za obične građane to znači potpunu tišinu. Faride planira ostati samo jedan dan u Turskoj, poslati poruku porodici, javiti da su živi, i vratiti se kući. “Posljednje dvije noći nije bilo protesta“, dodaje, koristeći pseudonim jer, kako kaže, niko ko prelazi ovu granicu ne daje pravo ime.
Novinari su proteklih dana razgovarali s desetinama Iranaca na Kapıköyu, uglavnom iz sjeverozapadnih gradova poput Urmije i Joya. Svi se slažu u jednom: ulice su se smirile, ali strah nije nestao. Sada mu se pridružio i novi strah od mogućeg američkog napada.
“Proteste je ugušila represija. Režim je pobijedio jer ima više sile nego narod“, kaže Hossein, muškarac u tridesetim godinama koji s partnericom živi u jednoj zemlji Evropske unije. U Iran su došli za novogodišnje praznike, ali su zbog otkazanih letova i eskalacije protesta ostali zarobljeni. Prije nego što je situacija u Teheranu postala kritična, sklonili su se u manji grad na sjeveru zemlje, gdje gotovo da nije bilo demonstracija. Danima nisu imali nikakav internet, a mobilna mreža proradila je tek tri dana ranije. “Saznali smo da je porodica u Teheranu dobro samo zato što nisu izlazili iz kuće“, kaže Hossein. “Prodavnice i restorani su sada ponovo otvoreni, ali kakva je to normalnost bez interneta u cijeloj zemlji?“
Na granici se čuju i teže priče. “Mnogo je mrtvih“, kaže Morteza, trgovac koji redovno prelazi iransko-tursku granicu. Kada su veze nakratko obnovljene, uspio je razgovarati s dajdžom u Teheranu. “Četvero njegovih komšija je ubijeno. Bolnice su prepune tijela.“ Njegov poslovni partner spominje brojku od 12.000 poginulih, koja kruži među ljudima, ali za koju ne postoje nezavisne potvrde.
Proteklih dana na Kapıköyu su viđene stotine Iranaca, iako manje nego ranije zbog snježne oluje i činjenice da je u Iranu vikend četvrtkom i petkom. Granični izvori potvrđuju da je broj prelazaka porastao. Razlozi su različiti: neki dolaze samo da bi poslali poruke porodici, drugi kako bi uhvatili međunarodne letove, jer su domaći uglavnom otkazani, a treći zbog administrativnih obaveza. “Bez interneta, studenti dolaze u Tursku samo da pošalju e-mail“, objašnjava vozač zajedničkog taksija koji saobraća između Joya i granice. Čim pređu masivnu kapiju, ljudi se guraju prema kombijima za grad Van, stotinjak kilometara dalje, tražeći zaklon od hladnoće.
Tursko ministarstvo odbrane saopćilo je da nije zabilježilo “masovni talas“ izbjeglica iz Irana, ali je ipak pojačalo sigurnost duž više od 500 kilometara duge granice, većim dijelom ograđene zidom i planinama. Irancima nije potrebna viza i mogu boraviti u Turskoj do 90 dana s važećim pasošem. Ministar vanjskih poslova Hakan Fidan naglasio je da se Ankara protivi svakoj mogućoj američkoj intervenciji: Iran, rekao je, mora sam rješavati svoje probleme. U zemlji u kojoj su ekonomska kriza i populizam već raspirili ksenofobiju, strah od novog izbjegličkog vala poput onog iz Sirije vrlo je stvaran.
Za one koji su danima bili offline, kratko otvaranje “internetskog prozora“ znači sudar s realnošću: Iran je u centru svjetske pažnje, a većina stanovništva o tome jedva da ima predstavu. Režimska represija, uz višednevnu izolaciju, fokusirala je ljude na lokalno preživljavanje, bez jasne slike o međunarodnim posljedicama, uključujući prijetnje bombardovanjem koje dolaze od američkog predsjednika Donald Trump.
U prepunim kafićima Teherana, koji su ponovo otvoreni, razgovori su se preselili s društvenih mreža za stolove i šoljice kafe. Maryam, 32-godišnja spisateljica, kaže da se s prijateljima svakodnevno sastaje kako bi razmijenili vijesti i pokušali razumjeti šta dolazi. “Svaki dan čujemo da je neko mrtav“, kaže. Ipak, strah od spoljne intervencije, koji je mjesecima bio dominantan, sada je izblijedio. „Više o tome skoro da ne govorimo. To nam više nije glavna briga.“
Ehsan, 43-godišnji muzičar, posljednjih dana obilazi prijatelje po Teheranu kako bi shvatio razmjere onoga što se dogodilo. “Noću svi idu kući ranije, iako nema policijskog sata“, kaže. Ne vjeruje glasinama da režimski vrh bježi iz zemlje ili da se Revolucionarna garda skriva. Još manje vjeruje u “spas“ kroz američku intervenciju. “To bi samo pogoršalo stvari“, kaže, dodajući da je, paradoksalno, u offline danima osjetio drugačiju vrstu bliskosti među ljudima.
Mnogi su već poduzeli mjere opreza: porodice s djecom povukle su se prema sjeveru, ka Kaspijskom moru, koristeći produženi praznični vikend. “Ljudi su očajni“, kaže Ali. “Bez interneta, bez poziva, ograničenja su još veća.“
Za sada, put preko snježnih planina do Kapıköya ostaje jedini izlaz iz digitalne tame. Tri stotine kilometara kroz hladnoću, samo da bi se poslalo nekoliko poruka i potvrdilo da su još uvijek živi.
Izvor: El Pais, La Vanguardia