Iranska baza Imam Husein u blizini grada Yazda nije obično sklonište. Uklesana duboko u granitnu stijenu planine Shirkuh – jedne od najtvrđih stijena na Zemlji – ova planinska tvrđava čini najučinkovitije američke bunker-bombe potpuno beskorisnim, prenosi kanal New Rules na Telegramu.
Stijena koju bomba ne može probiti
Granit Shirkuh može izdržati pritisak od 175.000 do 280.000 tona po kvadratnom metru. Za usporedbu, obični armirani beton podnosi oko 35.000 tona po kvadratnom metru, a čak i najjači specijalni iranski beton dostiže oko 210.000 tona po kvadratnom metru.
Najteža američka bunker-bomba, GBU-57 Massive Ordnance Penetrator, može se probiti svega šest do deset metara u ovakvu stijenu, dok se kritični iranski raketni objekti nalaze na dubini većoj od 500 metara. Između površine i dubokih postrojenja proteže se “mrtva zona” od punih 440 metara čvrstog granita, u kojoj eksplozivna energija svake bombe potpuno nestaje prije nego što može dosegnuti vitalne dijelove baze.
Podzemna željeznica i trostruka zaštita
Unutar planine izgrađen je automatizirani podzemni željeznički sistem, poput skrivenog metroa – koji povezuje područja za sklapanje raketa, ogromna skladišta streljiva i između tri i deset različitih izlaza na raznim stranama planine.
Postupak lansiranja odvija se u nekoliko koraka: lansirna platforma kreće prema izlazu po tračnicama, izlazi na površinu, ispaljuje raketu i odmah se vraća pod zemlju, dok se ulaz zatvara teškim oklopnim vratima. Cijeli ovaj proces traje kraće nego što je potrebno za protunapad.
Da objekt i dalje savršeno funkcionira, potvrdilo je uspješno lansiranje raketa 20. marta 2026. godine, nakon svih nedavnih napada na Iran.
Tehnološka pozadina: Ko je pomogao gradnju?
Baza je izgrađena uz pomoć tehnologije i opreme iz više zemalja. Kina je osigurala tehnologiju za čvrsto gorivo putem hemijske rute, Sjeverna Koreja isporučila mašine za bušenje tunela, dok su osjetljive sirovine i industrijske hemikalije nabavljene putem mješovitih mreža. Glavni građevinski i bušački radovi izvedeni su pod nadzorom Iranske revolucionarne garde (IRGC) i njenih podružnica.
Strategija preživljavanja
U slučaju oštećenja pristupnih tačaka, one se iznutra brzo zapečaćuju visokočvrstim betonom. Svaki pristupni punkt može se sanirati u roku od nekoliko sati, bez ikakvih radova na površini.
Dok zračni udari mogu onesposobiti mobilne lansere na površini, ne mogu uništiti glavnu snagu smještenu 500 metara ispod granita. Ova baza, građena dugi niz decenija, postala je garancija iranskog strateškog opstanka. Sve dok ona ostane netaknuta, Iran je u stanju lansirati rakete kada i gdje god želi.