Od prvih dana, sada već tromjesečnog izraelskog genocidnog divljanja u pojasu Gaze, mnogi međunarodni pravnici, naučnici genocida i aktivisti pitali su se kako to i zašto nijedna zemlja ne poteže Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ). Zapitanost je bila logična s obzirom na dešavanja u Gazi te vrlo glasno i eksplicitno izražene genocidne namjere u izjavama izraelskih zvaničnika.
Naime, kada Kenneth Roth, bivši skoro dvodecenijski izvršni direktor Human Right Watcha, na društvenoj platformi X (već 3. novembra) objavi: “Bilo je mnogo diskusija o tome da li Izraelska vlada čini genocid u Gazi. Netanyahuovo citiranje ‘Amaleka’ – biblijske naredbe da se ‘ubiju i muškarci i žene, novorođenčad i odojčad’ – navest će se kao dokaz namjere”, onda je jasno šta Izrael radi čak i onima koji su dugo bili plaćeni da im ne bude jasno.
Udžbenički primjer genocida
Na činjenicu da je Savjet sigurnosti Ujedinjenih nacija blokiran uvijek spremnim vetom SAD-a na svaku rezoluciju koja poziva na obustavu vatre ne vrijedi trošiti riječi. Generalna skupština može da izglasava rezolucije protiv kojih će glasati samo SAD i Izrael do besvijesti, s obzirom na njihov neobavezujući karakter. Podsekretarka i specijalna savjetnica generalnog sekretara UN-a za prevenciju genocida Alice Wairimu Nderitu, čiji je jedini zadatak da prateći konflikte po svijetu upozori generalnog sekretara na mogućnost genocida, oglašava se glede Sudana i Etiopije, ali šuti u vezi s Gazom. Ta šutnje izazvala je omanju pobunu unutar njene kancelarije: zaposleni to prepoznaju kao očigledno licemjerje i pozivaju na njenu ostavku. No, po riječima Stéphana Dujarrica, Guterresevog glasnogovornika, “generalni sekretar ima puno povjerenje u Alice Wairimu Nderitu”.
“Naravno da imaju puno povjerenje u nju i njenu kancelariju zato što ona izvršava njihove naredbe, a to je tačno kako je ta kancelarija dizajnirana”, komentariše Craig Mokhiber, bivši direktor njujorške kancelarije visokog komesara UN-a za ljudska prava, koji je dao ostavku 28. oktobra zbog neakcije UN-a dok se dešava, kako je napisao u pismu ostavke, “udžbenički primjer genocida”.
Objašnjavajući citiranu tvrdnju, Mokhiber kaže da je tu funkciju 2004. godine Kofi Anan zamislio kao nezavisnog izvjestitelja koji bi raportirao direktno Savjetu sigurnosti, a na osnovu saradnje s kancelarijom UN-a za ljudska prava. Naime, vođen osjećajem odgovornosti i grižom savjesti zbog neuspjeha UN-a da spriječi genocide u Ruandi i Srebrenici, Anan, koji je početkom devedesetih bio podsekretar Odjeljenja za mirovne operacije (DPKO), htio je, u vrijeme kada je postao generalni sekretar UN-a, uspostaviti mehanizam za rano upozorenje na potencijalni genocid. Međutim, nije uspeo, jer je politika prevladala, te je ta kancelarija u osnovi politička koja nema direktni pristup Vijeću sigurnosti.
No, vratimo se pitanju s početka teksta. Jedan drugi Craig, Craig Murrey, bivši britanski diplomata, bivši zviždač i disident, sada aktivista, napisao je 13. januara na svom blogu: “Jučer sam prisustvovao sjednici u Ujedinjenim nacijama u Ženevi koju je sazvala Palestina. Učestvovalo je više od 120 država. Dok se svečana sjednica sastojala od izjava o nacionalnom stavu uz nekoliko iznenađenja, bio sam u mogućnosti da razgovaram s velikim brojem delegata u hodnicima zašto Konvencija o genocidu nije aktivirana, što bi dovelo do upućivanja na Međunarodni sud pravde (ICJ).
Odgovor mi je sada jasan. Nije da su ljudi zabrinuti da tužba za genocid neće biti uspješna na Međunarodnom sudu pravde. To je da su svi sasvim sigurni da će uspjeti. Nema respektabilnog argumenta da ovo nije genocid.
Problem je u tome što, kada ICJ utvrdi da se radi o genocidu, iz tog proizlazi da ne samo da su Netanyahu i stotine visokih izraelskih zvaničnika i vojske lično odgovorni već je apsolutno jasno da su ‘genocid’ Joe Biden, Sunak i članovi njihovih administracija također krivično odgovorni za saučesništvo, jer su pružili vojnu podršku genocidu.
Međunarodni krivični sud (ICC) ne može zanemariti presudu Međunarodnog suda pravde o genocidu i neće imati izbora nego izdati naloge za hapšenje.”
Reakcije i strah zbog južnoafričke prijave
Ne treba previše objašnjavati da se zemlja koja se usudi da prijavi Izrael ICJ-u izlaže neobuzdanom gnjevu kolektivnog Zapada generalno, a spomenutih političara i njihovih administracija posebno. Zato se čin Južne Afrike, koja je u četvrtak 28. decembra podnijela zahtjev za pokretanje postupka na Međunarodnom sudu pravde protiv Izraela za genocid u Gazi, ne može precijeniti.
U prijavi se traži i privremena mjera – preliminarni nalog suda koji bi zahtijevao od Izraelske vlade i vojske da obustave svoje genocidne radnje u Gazi do početka sudskog procesa. Možda tanak zračak nade da će bestijalnosti u Gazi biti zaustavljene.
Prijava, dokument od 84 strane sa 574 fusnote, osim konteksta i kratke historije, te čvrsto pravno utemeljenog slučaja, istovremeno je svojevrsna “fotografija” visoke rezolucije o stanju u pojasu Gaze u momentu kada je zaključen.
Dio te “fotografije” u tom je momentu izgledala ovako: “Izrael je ubio više od 21.110 Palestinaca po imenu, uključujući preko 7.729 djece – uz više od 7.780 nestalih, za koje se pretpostavlja da su mrtvi pod ruševinama – i ranio je više od 55.243 druga Palestinca, nanijevši im teške tjelesne i psihičke ozljede. Izrael je također opustošio ogromna područja Gaze, uključujući čitava naselja, i oštetio ili uništio više od 355.000 palestinskih domova [više od 60 posto stambenog fonda Gaze], zajedno s velikim dijelovima poljoprivrednog zemljišta, pekare, škole, univerzitete, preduzeća, bogomolje, groblja, kulturna i arheološka nalazišta, općinske i sudske zgrade te kritičnu infrastrukturu, uključujući vodovodne i sanitarne objekte i električne mreže, dok nastavljaju nemilosrdni napad na palestinski medicinski i zdravstveni sistem. Izrael nastavlja da svodi Gazu na ruševine, ubijajući, uništavajući narod i stvarajući uslove sračunate da dovedu do njihovog fizičkog uništenja kao grupe.”
Refleksna reakcija izraelskih zvaničnika bila je ta da optuže Južnu Afriku za “krvavu klevetu” i prije nego su pročitali prijavu. Međutim, u “liberalnom” izraelskom dnevniku Haaretz u ponedjeljak 1. januara 2024. izašao je tekst “Državni zvaničnici strahuju da bi Međunarodni sud pravde mogao optužiti Izrael za genocid u Gazi”. U tekstu su citirani razni stručnjaci za međunarodno pravo, neki zabrinuti, neki manje, ali je iz njega (teksta) očigledno da je pristup temi generalno ozbiljniji i da nema uobičajene arogancije. “Prema ekspertima za međunarodno pravo, postupak može učvrstiti tvrdnje o genocidu i tako dovesti do njegove diplomatske izolacije i bojkota ili sankcija protiv Izraela ili izraelskih kompanija.”
Naravno, ima i dosta verbalne akrobatike kojom se pokušava presjeći veza između “neodgovornih” izjava izraelskih zvaničnika koje (jasno) izražavaju namjeru genocida (inače najteže za dokazati) i onoga šta se dešava u Gazi. U svakom slučaju, strah koji provejava kroz tekst iz Haaretza ohrabruje. Prije svega zato što pokazuje da postoji institucija u svijetu koja Izraelu izaziva strah. UN to svakako nije.
Dok se nadamo da će sud uslišiti zahtjeve Južne Afrike da naredi obustavu vatre, dopusti Palestincima koji su protjerani iz svojih domova da im se vrate i da im prestane uskraćivati hranu, vodu i humanitarnu pomoć, jedino što možemo, kao pojedinci, grupe i narodi jeste da ne prestanemo da pričamo o Gazi.
Istanbul nam je 1. januara u ranim jutarnjim satima, poslije sabah-namaza, još jednom to pokazao. U organizaciji više od 300 nevladinih organizacija, približno 250 hiljada ljudi izašlo je na miting podrške Palestini i odavanju počasti šehidima poginulim u Iraku. Snažna poruka cijelom svijetu na početku godine.
Izvor: Stav.ba