U avgustu 2021. godine, francuski parlament usvojio je kontroverzni “Zakon o jačanju poštivanja principa Republike”, unutar kojeg je član 16 uveo potpunu zabranu izdavanja ljekarskih potvrda o djevičanstvu. Zvanično obrazloženje Vlade navodilo je da se ovim aktom štite žene od patrijarhalnih pritisaka i praksi koje narušavaju njihovo dostojanstvo. Za ljekare koji prekrše zabranu propisana je kazna do godinu dana zatvora i novčana kazna od 15.000 eura.
Međutim, dokumentacija i reakcije medicinskih i humanitarnih organizacija, kao i kasniji razvoj događaja, ukazuju da je ova mjera, donesena bez adekvatnog dijaloga sa pogođenim zajednicama, stvorila pravni i socijalni vakuum koji ugrožene žene gura u još veću opasnost, dok istovremeno razara povjerenje između pacijentica i zdravstvenog sistema.
Odluka o kriminalizaciji donesena je uprkos upozorenjima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) i UN-ovog Ureda za ljudska prava, koji su još 2018. godine objavili zajedničko saopćenje pozivajući na ukidanje prakse “testiranja djevičanstva”, ali su istovremeno naglasili da puke zakonske zabrane bez sistemske podrške mogu biti kontraproduktivne. Francuska država, međutim, odabrala je isključivo represivni pristup. Zakon nije bio praćen uvođenjem novih, specijalizovanih skloništa, finansiranjem medijatora unutar zajednica ili obrazovnim programima usmjerenim na korijenske uzroke problema – duboko ukorijenjene patrijarhalne norme.
Umjesto da se bavi uzrokom, država je odlučila kazniti posljedicu i one koji su se nalazili na posljednjoj liniji odbrane ugroženih žena – ljekare. Francusko Nacionalno vijeće ljekarske komore i prije usvajanja zakona izrazilo je ozbiljnu rezervu, navodeći da “zakonske prijetnje nisu pravo rješenje” i da će takav pristup “dovesti do toga da žene ostanu same, bez medicinske i psihološke podrške”.
Time je ordinacija, prostor koji je do tada mogao služiti kao sigurno utočište gdje žena pod pritiskom može potražiti savjet, povjeriti se ili pronaći kompromisno rješenje, pretvoren u produženu ruku državnog aparata. Dokumenti pokazuju da su ljekari u prošlosti često koristili svoju poziciju da zaštite pacijentice. Izdavanjem neodređene ili dvosmislene potvrde, ili čak odbijanjem uz direktan razgovor sa porodicom, mogli su posredovati i ublažiti situaciju.
Kriminalizacijom njihovog rada, država ih je natjerala da biraju između zakona i etičke obaveze da pomognu osobi u nevolji. Posljedica je potpuni prekid komunikacije. Žene koje se danas suočavaju sa zahtjevom porodice za dokazom čednosti nemaju više kome da se obrate, jer je odlazak ljekaru postao besmislen i potencijalno opasan za samog ljekara. Državni paternalizam, maskiran u brigu za emancipaciju, oduzeo je ženama ključni mehanizam preživljavanja, tretirajući ih kao pasivne subjekte nesposobne za donošenje odluka o vlastitom tijelu i sudbini.
Ovaj zakon nije izolovan incident, već dio šireg političkog okvira usmjerenog na regulaciju života muslimanske zajednice u Francuskoj, koji se provodi pod sintagmom borbe protiv “islamističkog separatizma”. Usvojen je u paketu sa mjerama koje pojačavaju kontrolu nad džamijama, finansiranjem vjerskih udruženja i obrazovanjem. Time se intimni i privatni čin, koji se tiče lične i porodične sfere, vještački politizira i predstavlja kao prijetnja “vrijednostima Republike”.
Država na ovaj način ne rješava problem nasilja, već ga redefinira kao kulturološki i vjerski problem specifičan za jednu zajednicu, koju zatim administrativno i zakonski izolira. Umjesto da prizna postojanje patrijarhata kao univerzalnog problema, francuska legislativa ga etiketira i veže isključivo za manjinske, pogotovo muslimanske, zajednice, primjenjujući kolonijalni model u kojem dominantna kultura “spašava” žene iz njihove navodno zaostale tradicije.
Pet godina nakon početka ove legislative kampanje, dugoročne posljedice su evidentne. Otuđenost i nepovjerenje muslimanske zajednice prema državnim institucijama dostigli su kritičan nivo. Umjesto integracije, represivne mjere su izazvale kontraefekat – povlačenje zajednica u sebe i jačanje unutrašnjih konzervativnih struktura kao odgovor na vanjski pritisak. Žene, navodne korisnice ovog zakona, ostavljene su na cjedilu.
S jedne strane, izložene su nepromijenjenom pritisku unutar svojih porodica, a sa druge, država im je ukinula posljednji, iako nesavršen, štit, ne nudeći ništa zauzvrat. Kriminalizacija intime nije donijela slobodu, već je stvorila ambijent straha, izolacije i beznađa, potvrđujući da administrativna samovolja, lišena razumijevanja kompleksnih društvenih dinamika, rijetko rješava probleme, ali redovno proizvodi nove žrtve.
Izvor: Stav.ba