Piše: Željko Pantelić | Nova.rs
Nešto je trulo u državi Francuskoj. U zemlji čiji je simbol Marijana sa obnaženim grudima, lokalna policija naplaćuje kazne ženama u toplesu na plaži, iz Muzeja Orse, gdje je izloženo Kurbeovo remek djelo “Porijeklo svijeta”, se izbacuje djevojka zbog dubljeg dekoltea.
U Voltairovoj domovini bradati vozači gradskih prijevoznika ne dopuštaju djevojkama s mini suknjama da uđu u autobus, a u Zolinom Parizu novinari French Pressa iz straha odbijaju potpisati manifest solidarnosti s Charliejem Hebbom 200, francuskim intelektualcima, dok općinski službenici zakazuju časove plivanja na gradskim bazenima striktno razdvajajući žene i muškarace.
Najavom novog zakona protiv “islamskog separatizma”, predsjednik Emanuel Macron uklonio je etiketu ksenofoba i islamofoba brojnim filozofima, piscima, novinarima, sociolozima koji godinama upozoravaju na tihu islamizaciju Pete republike i stvaranje nove nacije. Vodeći francuski politikolog Jules Keppel tvrdi da je “balkanizacija Francuske jednako neizbježna kao i rađanje nove nacije uz Francusku zasnovanu na religiji, baš kao i na Balkanu”, dok pisac Eric Zemur propast Pete republike vidi u nemogućnosti asimilacije muslimana i njihovom odbijanju asimilacije.
“Naš model je predvidio asimilaciju migranata, odnosno da bi svi mogli biti Francuzi ako bi to htjeli.” Svjedoci smo stvaranja muslimanske nacije u okviru francuskog nacionalnog korpusa, a to nas neizbježno vodi u građanski rat. Milioni muslimana žive u Francuskoj i svjesno odbijaju živjeti na francuskom. Kad kažem francuski, mislim da njihovoj djeci daju francuska imena, da imaju jednu ženu i ljubavnica koliko god žele, da se oblače na francuskom, jedu francuski, piju vino, šale se u kafićima i bistroima, udvaraju djevojkama ili dječacima, vole Francusku historiju i da budu njen čuvar, neko ko je želi nastaviti”, parafrazirao je Zemur dio čuvenog eseja filozofa Ernesta Renana” Šta je nacija “.
Mladi i radikalni muslimani
Zemurova zapažanja potvrđena su u istraživanjima koja pokazuju da je treća generacija muslimana u Francuskoj mnogo radikalnija od svojih roditelja. Tri četvrtine francuskih muslimana u dobi od 18 do 24 godine ne skriva da im je ono što je zapisano u Kur'anu važnije od građanskih vrijednosti Pete republike, dok svaki drugi vjeruje da se Peta republika mora prilagoditi islamu, a ne islam Francuskoj.
Ekonomist Charles Gav, analizirajući podatke o natalitetu francuskih muslimana i prilivu migranata iz islamskih zemalja, došao je do zaključka da će, ako se nešto važno ne promijeni, muslimani postati većina u Francuskoj nakon 2060. godine. U Francuskoj se statistika ne vodi na osnovu nacionalnosti i vjere, ali budući da muslimani djeci uglavnom daju tradicionalna muslimanska imena, utvrđeno je da je četvrtina novorođenčadi u Exagonu prošle godine dobila takva imena.
Macron se bori protiv islamizacije
Dva su vrlo pragmatična razloga zašto se Macron odlučio boriti se protiv islamizacije. Prva je da se približavamo predsjedničkim izborima, na programu za godinu i pol, a druga je prvi ozbiljni pokušaj političkog organiziranja muslimana na prethodnim administrativnim izborima s ciljem nametanja njihovog svjetonazora na lokalnom nivou. U internom dokumentu koji je procurio u javnost, francuska policija navela je da postoji 150 takozvanih “izgubljenih teritorija” (predgrađa, sela i gradovi) nad kojima nije bilo kontrole.
Macron je shvatio da je borba za obrazovanje mlađih generacija muslimana bila ključ za prosperitet ili propast Francuske. Nacrt zakona, koji će biti usvojen u decembru, uvodi značajne novine u obrazovni sistem, počevši od obaveznog školovanja u dobi od tri godine do izričite zabrane privatnih vjerskih škola. Istovremeno, obustavit će se i zabraniti “uvoz” imama iz Turske i arapskih zemalja, dok će se kontrolirati svaki euro uplaćen na račun islamskih vjerskih organizacija. Francuski predsjednik uperio je prst direktno u Salafije, čiji su finansijeri u Kataru, vehabije s osnivačima u Saudijskoj Arabiji i Muslimansko bratstvo, čiji je najveći pokrovitelj turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan. Macron je objavio rat “političkom islamu”, koji je pokazao ambiciju da krene u teritorijalno osvajanje Francuske, okupacijom predgrađa, gradova i sela.
Diskriminacija zbog boje kože i religije
Međutim, kako to često biva, već je ranije spomenuta samo jedna strana medalje. Odgovornost za puzajuću islamizaciju zemlje uglavnom snose sami Francuzi. U principu, Peta republika je “slijepa” što se tiče boje kože, religije i nacionalnosti: imati francusko državljanstvo znači biti Francuz. Međutim, kada se gledaju procjene, s obzirom na to da su statistike s vjerskim i etničkim elementima zabranjene, jasno je da je broj muslimana u državnim institucijama, na vodećim pozicijama u ekonomiji, univerzitetima, politici, među ljekarima, daleko ispod postotka koji imaju u ukupno stanovništvo.
Od 577 članova francuskog parlamenta, samo deset su muslimani, ili jedan i pol posto, uprkos činjenici da muslimani čine 10 posto stanovništva. S druge strane, broj Francuza islamske vjeroispovijesti s kaznenim i zatvorskim dosijeom daleko je iznad njihovog udjela u populaciji. Prema procjenama vjerodostojnih nevladinih organizacija, koje rade sa zatvorskom populacijom, 70 posto osuđenih kriminalaca su muslimani.
Lake žrtve ekstremista
David Sedaris, američki pisac koji živi u Parizu, kaže da se Francuzi odnose prema Arapima onako kako se bijeli Amerikanci odnose prema Afroamerikancima: “Arapi žive u getima, u skladu sa svojim zakonima, često nadahnuti šerijatom. Da su ti mladi ljudi imali posao, novac da kupe lijepu odjeću, izvedu djevojku ili dječaka na večeru, zamotaju džoint, popiju alkohol, planiraju zime i odmore poput svojih vršnjaka, vjerojatno ne bi bili tako lake žrtve ekstremista i zločin. Nije lako živjeti u socijalnoj državi i nemati priliku uživati u tim blagoslovima. Morao bi pomoći muslimanskoj omladini da uđe u savremeni svijet i bude u mogućnosti da uživa blagodati tog svijeta. Samo na taj način tolerancija i demokratija će zaživjeti u tom dijelu društva i isušiti močvaru u kojoj se kriju ekstremisti koji propagiraju terorizam.”
Razmišljanja popularnog francuskog pisca Patricka Bessona na tragu su Sedarisa: “U predgrađima s muslimanskom većinom nezaposlenost mladih premašuje 50 posto. Marginalizirani su zbog boje kože ili imena. Žive prenatrpani u ružnim stambenim blokovima i niko ih ne zastupa, niko se ne bori za svoja prava i interese. Ko može živjeti i napredovati u takvim uvjetima? ”, Upitao je Beson i podsjetio da se održiva dobrobit zasnovana na ugnjetavanju drugih ne može postići.
Izbjegavanje “neželjenog” susjeda
Francuska odaje počast vjerovanju da niko ne može ostati imun na prosvjetiteljski duh Voltera, Didroa, Rusoa i drugih lučonoša francuske kulture koji su Pariz učinili svjetionikom planete. Parkirajući satelite emigranata iz Magreba i drugih dijelova Afrike u predgrađima i gradovima, Francuzi su naivno mislili da problem ne postoji ako ga oni ne vide. U posljednjih nekoliko decenija se verifikovalo tzv. humano preseljenje uz pomoć ekonomskih parametara. Dobrostojeći Francuzi zaštitili su se bajkovitim cijenama kvadratnog metra stanova u kvartima, gradovima ili selima u kojima žive, sprečavajući neželjene komšije da im dođu na “politički korektan” način.
Život u dobrom dijelu grada ne samo da znači sigurnost ili kvalitetu usluga i prijevoza, već određuje i budućnost vašeg djeteta. Prema francuskom zakonu, djeca mogu ići samo u određenu javnu školu u njihovoj blizini, a ako roditelji žele da njihova djeca pohađaju školu izvan njihovog susjedstva, moraju ih upisati u privatnu školu koja se plaća. Na taj način djeca iz siromašnih porodica ne mogu ići u škole sa kvalitetnim i motivisanim nastavnim osobljem. Iz razumljivih razloga, bolji nastavnici idu ili u privatne škole ili u one koje se nalaze u bogatijim četvrtima. Na ovaj način krug se zatvara: loši učitelji, neobrazovani i depresivni roditelji i siromaštvo oduzimaju i malo nade da mladi francuski muslimani mogu izaći iz tog začaranog kruga.
Izvor: Nova.rs