Godine 1973. kada su arapske zemlje iznenada napale Izrael tokom jevrejskog praznika (Yom Kippur), baš kao što su milicije iz Gaze učinile ove subote, iskoristivši kraj Sukota, nije postojala saradnja između izraelskih službi, smatrali su da komšije neće pokrenuti rat protiv Izraela jer su znali da je unaprijed izgubljen.
Šest godina ranije jevrejska je država bila u euforiji nakon što ih je porazila u samo šest dana, preuzevši Gazu i Sinaj od Egipta; Istočni Jeruzalem i Zapadnu obalu do Jordana i Golansku visoravan do Sirije.
Egipatske su snage također rekordnom brzinom probile poznatu liniju Bar Lev, niz utvrđenja istočno od Sueckog kanala koje su do tada smatrane neosvojivim. Izrael je bio relativno blizu poraza, sve dok mu Sjedinjene Države nisu poslale 93 borbena aviona i 26.000 tona opreme, dva dana nakon što je tadašnja premijerka Golda Meir stanje na bojnom polju definirala kao “apsolutno užasno”.
Ove subote, 50 godina nakon tog rata, u jevrejskoj državi srušio se još jedan koncept: da je barijera na granici s Gazom – u koju je uložila milijarde eura i ima sofisticirane sisteme nadzora – takođe praktično neprohodna. Da kontrola komunikacija i mreže doušnika na terenu omogućava predviđanje napada takvih razmjera i da je, koji god dan u godini bio, izraelska vojska jedna od najmoćnijih na svijetu.
No, iznad svega, vjerovali su da je Hamas – islamistički pokret koji ne priznaje jevrejsku državu i koji upravlja Gazom od 2007. godine – bio više zainteresiran za održavanje stabilnosti u osiromašenom Pojasu i za očuvanje 18.000 radnih dozvola u Izraelu za Palestince nego novu eskalacija nasilja, zbog odvraćajućeg učinka predvidivog odgovora.
“Hamas je uspio prevariti Izrael, mjesecima odvraćajući pažnju strategijom u kojoj je pripremao operaciju”, kaže Uzi Rabi, direktor Centra Moshe Dayan za bliskoistočne i afričke studije na Univerzitetu Tel Aviv, koji definira ono što se dogodilo kao strateško-vojni “fijasko”.
“Ovo je i trijumf za Hamas i neuspjeh za Izrael. Ovo su brojke mrtvih i ranjenih kakvih nikada nije bilo, Sedmi oktobar 2023. bit će datum jednako historijski važan kao i 6. oktobar 1973.”, dodaje.
Broj mrtvih je najmanje 1000, a broj otetih se procjenjuju na desetine, prvi put da neprijatelj prodire na izraelsku teritoriju od rata koji je uslijedio nakon njegovog stvaranja 1948.
Kako je Izrael, sa svojim ljudskim i tehnološkim vojnim resursima i doušnicima u Gazi blokiranoj više od desetljeća, mogao ne predvidjeti akciju pripremanu mjesecima? “Bio je to veliki neuspjeh obavještajnih i pripremnih službi, ali i problem koncepta: pretpostaviti da Hamas nije želio eskalaciju”, kaže Rabi.
Pukovnik u rezervi, Kobi Lavie, bivši šef odjela za palestinska pitanja u agenciji izraelskog Ministarstva odbrane koja upravlja civilnim poslovima u Gazi i Zapadnoj obali (COGAT), gdje je također bio odgovoran za obavještajne službe, ne slaže se.
“Nemoguće je organizirati operaciju ove veličine u Gazi, a da Izrael ne zna za to. Obavještajne informacije su postojale. Ono što nije uspjelo je razumijevanje tih informacija. Već tri-četiri mjeseca priča se o ratu. Ali nemoguće je da bilo koja vojska bude trajno spremna na nešto što ne zna kada će se dogoditi”, navodi Lavie.
Lavie kao primjer daje raketni štit Iron Dome, čije se baterije raspoređuju na temelju percepcije opasnosti. U samo nekoliko sati, milicije Gaze lansirale su dosad neviđen broj raketa: 3.000, prema podacima izraelske vojske; 7.000, prema Hamasu.
Bio je to prije svega manevar odvraćanja od pravog cilja: ulaska u Izrael. Milicije su prvo napale vojne baze na graničnoj barijeri, što je dovelo do snimaka bez presedana, poput one bagera koji otvara pukotinu u njoj. Iskoristili su i rupe u barijeri, preletjeli je paraglajderima ili ušli kroz Sredozemno more, koje je nekoliko kilometara dalje čuvala mornarica. Već u Izraelu napredovali su ubijajući i otimajući civile, policiju i vojnike, snimajući video, šetajući i skandirajući slogane, a da gotovo i ne nailaze na otpor, kao da se ne nalaze u jednoj od zemalja svijeta s najvećom vojnom potrošnjom po glavi stanovnika.
“S vojnog gledišta, postojao je sličan pristup onome iz 1973., unatoč razlikama. I bilo je to da Hamas nije želio promijeniti status quo, osim stvoriti malo problema da natjera Katar da pojača svoju ekonomsku podršku, ali nije pripremao ništa veliko,” ističe Lavie.
“Ne sumnjam da je sam Hamas bio iznenađen lakoćom s kojom je uspio ući”, dodaje.
Tu je i reforma pravosuđa. To je slon u sobi, kojeg malo ko spominje u vrijeme nacionalnog jedinstva u kojem su čelnici dviju glavnih opozicionih stranaka, Yair Lapid i Benny Gantz, kritički raspoloženi prema reformi, predložili premijeru Benjaminu Netanyahuu da formira novu vladu pred nadolazećim ratom. Vojni komandanti i bivši šefovi obavještajnih službi mjesecima su upozoravali na krhkost koju izraelski neprijatelji vide u dubokom političkom i društvenom raskolu koji je pokrenula kontroverzna reforma. Ne samo zbog podjela i masovnih demonstracija koje traju od januara već i zbog odbijanja rezervista da služe.
Sam vođa libanske šiitske milicije Hezbollah, Hassan Nasrallah, to je formulirao prošlog jula, kada je parlament odobrio prvi ključni zakon reforme.
“Izraelsko društvo – koje je vjerovalo da njegova vojska neće biti poražena i da se njegova država treba protezati od Nila do Eufrata, te da je Izrael regionalna sila – počelo je propadati, u smislu vjere, savjesti i samopouzdanja. To je ono što ga stavlja na put njegovog kolapsa, fragmentacije i, nadamo se, nestanka”, rekao je u govoru koji je prenosila televizija.
Amit Segal, jedan od glavnih izraelskih političkih komentatora, tvitao je ove subote: “Zaboravili smo biti braća i dočekali smo rat.”
Ponižen od strane stotina ljudi zarobljenih na 365 četvornih kilometara, Izrael je sada usredotočen na odgovor “koji će se nastaviti bez ograničenja ili odmora dok se ciljevi ne postignu”, prema Netanyahuovim riječima. “Bit će vremena za teška pitanja i tešku istragu, ali sada smo u ratu”, rekao je ove nedjelje Hagari, glasnogovornik vojske.
Godine 1973. komisija pod nazivom Agranat ispitala je pogreške koje su olakšale napad Sirije i Egipta na početku Jomkipurskog rata. Kada su bili poznati njezini prvi zaključci, Golda Meir je dala ostavku, prenosi Stav.