U novom broju časopisa Avlija objavljen je razgovor sa mladom sandžačkom pjesnikinjom Elmom Selimi, koja nas upozorava da ćemo zakasniti da budemo ljudi ako nastavimo da živimo kao prije pandemije.
Elma Selimi rođena je 1997. godine u Tutinu u kome je završila osnovnu školu kao učenik generacije. Srednju medicinsku školu Novom Pazaru takođe je završila kao đak generacije. Student je treće godine Medicinskog fakulteta u Kosovskoj Mitrovici. Osim poezije, piše eseje besede i kratke pripovetke.
Kako provodite vrijeme u samoizolaciji zbog zarazne bolesti kovid-19? Da li vam teško pada odvojenost od različitih životnih aktivnosti? O čemu razmišljate i da li pišete ovih dana i o čemu?
SELIMI: Samoizolacija kao nužnost vrhovnog dobra u ovom specifičnom slučaju gdje čuvajući sebe čuvamo i druge nije mi naporna, obzirom na sve izdate predostrožnosti smatram da je ovo naročit period da se pozabavimo sobom i najbližima. Vrijeme provodim čitajući Dostojevskog i spremajući naporne ispite, nedostaju mi predavanja i živa riječ, kao i prijatelji. U posljednje vrijeme sam bila dosta aktivna na društvenom planu, a sada je sve utihnulo. Uhvatim se u momentu da pišem nostalgično jer crpim inspiraciju iz ljudi i okoline, a često sam u razmišljanju obimne transakcije informacija gdje se njihova kvota verodostojnosti kreće od gole istine pa do eksplicitne laži. Na nama je da rasuđujemo.
Studentica ste medicine, zašto ste upisali medicinu? Kao studentica medicine šta nam možete reći o ovom virusu, koja su Vaša saznanja?
Medicinu sam zavoljela još kao slabašno dijete kojem je dijagnostikovana autoimuna bolest „celijakija“ ophođenje ljekara u Beogradu ostavilo je snažan utisak koji me i dan danas prati, te se to manifestovalo kao ljubav, jer mi u porodici niko nije ljekar. Sada kao student treće godine gdje sam na pola puta do kraja shvatam da medicinu treba da studiraju oni koji je zaista vole, jer svi ostali razlozi mogu da izblijede. Medicina me naučila brižljivosti, a uz nju sam stekla dodatnu empatiju prema ljudima kao i razumijevanje za različite promjene raspoloženja usljed bolesti.
O Korona virusu COVID-19 znam da pripada jednoj od sedam različitih vrsta virusa koji pripadaju istoj familiji, javljaju se kod ljudi i nekih životinja. Razlikuje se od gripa po mehanizmu dejstva te uzrokuje i drugačije komplikacije gdje je vodeća upala pluća. Smatra se da se prenosi kapljičnim putem ali i preko različitih fizičkih površina, može se prenijeti i preko ruku dirajući usta, nos i oči, te nas ne treba čuditi zašto se toliko insistira na zaštitnim maskama i rukavicama kao i izolaciji. Inkubacioni period nije preciziran no smatra se da iznosi od 14 do 28 dana gdje je najveća prenosivost virusa baš u periodu kada nema simptoma, a zatim kada se jave. To virusu daje mogućnost da se neometano širi te je najbolja preventiva što manji kontakt sa ljudima i naravno dobra lična higijena. Spektar simptoma je različit ali naročito se izdvaja visoka temperatura, suh uporan kašalj i otežano disanje. Tako da savjetujem da ko god osjeti ove simptome kontaktira dostupne epidemiološke službe. Komplikacije su izražene kod starijih osoba, kardiovaskularnih bolesnika i dijabetičara. U svemu ovome imuni sistem ima vodeću ulogu kao odbrambeni stražar organizma. Čuvajte se.
Šta je Vaše mišljenje o ovoj situaciji koja mijenja svijet ili postoji mogućnost da promijeni svijet koji znamo?
SELIMI: Ova situacija nas disciplinuje i mjeri naš prag tolerancije, itekako mijenja pogled na svijet jer uviđamo koliko možemo biti slabašni prema nečemu što ne vidimo dok ga osjećamo u vidu straha da baš mi ne obolimo. Ovo doživljavam kao restart civilizacije gdje se ponovo uče osnovni emocionalni mehanizmi na koje smo zaboravili, sad više mislimo na svoju nanu / babu i djedu, roditeljima i starijim komšijama, jer nam je pobuđena svijest i tako nam rade viši instiktivni mehanizmi. Svijet se može promijeniti ukoliko promijenimo naše navike prema svijetu, a da li je ovo dovoljan period to je već stvar ličnog pitanja. Jedna od promjena koju direktno osjećam je pitanje online obrazovanja gdje se protok znanja može kontrolisati dok protok povratnog neznanja ne. Možda budemo više cijenili svoje profesore, nastavnike i učitelje. Medijska kampanja doktorskog požrtvovanja je na najvišem nivou, što ranije nije bio slučaj već obrnuto, to je ono pozitivno što se iz ove situacije da primjetiti i dobro je što je tako, narodu treba izgraditi povjerenje prema ljekarima da bi se što ranije javili ukoliko osjete bilo koji simptom ne samo virusa već i bilo kog drugog oboljenja.
Kada ste počeli da pišete? Čije ste pjesme i priče voljeli da čitate tokom školavanja a šta čitate danas? Koje su Vam knjige najbliže uzglavlju, odnosno radnom stolu?
SELIMI: Pišem od trinaeste godine, prve pjesme bile su u formi rime, još tada sam znala da je pisanje put liječenja duševnog bića tako da kada bih osjetila da me nešto muči prenijela bih na papir i tako bih se oslobađala tjeskoba i gomile nejasnih pitanja koja bi se kao pčele koje ubadaju misli rojile. Voljela sam da čitam poeziju Branka Miljkovića, njegove pjesme su utisnute kao stope u mojim moždanim vijugama. Danas čitam modernu psihologiju i psihoanalizu Sigmunda Frojda. Najbliže uzglavlju su mi Patologija i Patofiziologija kao izuzetan prioritet.
Unazad 30-tak godina došlo je do srozavanja mnogih moralnih vrijednosti, od porodičnih do religijskih. Sve više se trguje drogom, kupuju se i prodaju glasovi na izborima, kupuju se ispiti, diploma i radno mjesto. Jesmo li zakasnili da budemo ljudi ili će ova pandemija pomoći čovječanstvu da uspori samouništenje?
SELIMI: Ukoliko posmatramo globalno pandemija koja je uzela maha dovešće do promena zakona, kontrolisaće se više letovi, roba i sigurno će se više ulagati u nauku. Lekciju učimo na teži način ali suština jeste da smo došli do moralnog kolapsa koji liči na začarani krug gde je gora stvar povlačila još goru. Roditelji su počeli da žude za karijerom i trendom modernog društva koje donosi više štete nego koristi, a tu stradaju najslabije karike odnosno deca. Pauza koja se ogleda u toku vanrednog stanja daje nam uvid da sagledamo bolje okolinu koja je godinama bila pod agresijom čoveka, te sada kada smo u izolaciji polako se uviđa rekonstrukcija prirode i njena fenomenalna moć regeneracije, na nama je da čuvamo ono što nam je dato u amanet, a ne degradiramo. Iz ove situacije najbolje je izvući pouku pre nego nam bude prekasno da budemo ljudi.
Kompletan intervju sa Elmom Selimi pročitajte na portalu AVLIJA