Sandžak je regija koja predstavlja neiskorišteni potencijal i priliku u mnogim aspektima. Prirodni resursi kao što su rudna bogatstva i hidro potencijal, odlični uslovi za razvoj poljoprivrede i stočarstva, netaknuta priroda i neponovljivi historijski spomenici, samo su dio neiskorištenih potencijala koje nudi ova historijska regija poznata po gostoprimljivosti i poštovanju prema musafirima. Sa druge strane, sandžački Bošnjaci su jedan od najugroženijih manjinskih naroda u Evropi i jasno je da je potrebno što hitnije poboljšati njihov položaj u Republici Srbiji.
Piše: Amel Jašarević
Bošnjačka politika iz BiH mora biti izuzetno suptilna i pažljiva kada pristupa problemima u Sandžaku kako bi zaliječila rane nastale podjelama među samim Bošnjacima, ali i one koje je prouzrokovala država Srbija nepravednim odnosom prema ovom narodu kroz dugi niz godina. Ohrabruju posljednji pokušaji lidera SDA BiH Bakira Izetbegovića, koji se prema svjedočenju aktera, u Beogradu susretao sa političkim predstavnicima Bošnjaka Ljajićem, Ugljaninom i Zukorlićem s ciljem da ih izmiri i približi njihove političke stavove.
Time je Izetbegović pokazao širinu i odgovornost istinskog nacionalnog lidera i dao do znanja da u Sarajevu postoji dobra volja da se riješe međusobne razmirice između bošnjačkih političkih faktora u Sandžaku. Ukoliko ne bude zrelosti da se prihvati jedna ovakva dobronamjerna inicijativa, to se može smatrati još jednom velikom neiskorištenom prilikom, za šta će biti odgovorni sami lideri Bošnjaka Sandžaka.
Bilo bi dobro ukoliko bi Ugljanin, Ljajić i Zukorlić zarad boljitka vlastitog naroda napravili neophodne iskorake i počeli zajednički djelovati na političkom planu, ili kroz jedinstvenu listu ili neki drugi oblik udruženog političkog djelovanja, za dobrobit Bošnjaka. Oni kao politički lideri koji uživaju najveću podršku u Sandžaku trebaju imati na umu da su na političkoj sceni, u vjerskom i nacionalnom životu, prisutni još od početka devedesetih, svaki na svoj način i da se položaj Bošnjaka u tom periodu nije značajnije promijenio u pozitivnom smislu. Trebaju biti svjesni da je u tom periodu iz Sandžaka iseljena, što zbog političkih, što zbog ekonomskih pritisaka, gotovo trećina bošnjačke populacije.
Sva tri lidera, imaju svoje i pozitivne i negativsne strane u karakteru, ali i dobre i loše poteze u politici.
Sulejman Ugljanin je politički veteran iz Sandžaka i jedan od osnivača SDA. Bez obzira na brojne kontroverze koje su pratile njegovo političko djelovanje, moraju mu se priznati zasluge za afirmaciju političkog života Bošnjaka kako u Sandžaku tako i u BiH. Činjenica da su Bošnjaci Sandžaka tako čvrsto prigrlili ideje i platformu SDA na čelu sa prvim predsjednikom Alijom Izetbegovićem, olakšala je i Bošnjacima u BiH proces nacionalne i političke emancipacije. Stoga je nemjerljiv doprinos Sulejmana Ugljanina, kao lidera Sandžačke SDA, u etabliranju SDA kao snažnog političkog faktora nakon prvih višestranačkih izbora u cijeloj Jugoslaviji. Također, pohvalno je što je kao politički lider u dramatičnim okolnostima pozivao sandžačke Bošnjake da se ne odazivaju u rezervni sastav JNA, niti da idu na hrvatsko ratište. Međutim, Ugljanin već dugo godina politički živi i preživljava od te stare slave, i SDA Sandžaka treba ozbiljno razmisliti o budućim političkim koracima.
Za ministra Rasima Ljajića treba istaći da od osnivanja SDP-a 2000. godine nije imao ozbiljnijih iskakanja iz okvira svoje političke platforme. Bio je dosljedan u promovisanju nužnosti suživota i zalagao se za olakšavanje svakodnevnih životnih problema svih građana, te u sklopu svog političkog djelovanja nije otežavao i opterećavo međunacionalne i međudržavne odnose u regiji zapaljivom retorikom ili proizvodnjom tenzija. Vodio je real politiku u veoma teškim okolnostima. Sa druge strane, prisustvo u Vladi Srbije još od 2000. godine predstavlja izuzetno opterećenje za njegovu partiju, koja faktički nije djelovala opoziciono na republičkom nivou već skoro 20 godina, a u tom periodu su se smjenjivale različite vlade i koalicije sa različitim ideološkim usmjerenjima.
Muamer Zukorlić je službeno najkraće u politici, ali je na različite načine prožimao političku i društvenu scenu u Sandžaku još od 1993. godine kada je postavljen za muftiju. Ima velike zasluge u reafirmaciji vjerskog i kulturnog života Bošnjaka Sandžaka, mnogo je uradio na polju obrazovanja i nauke te podizanja svijesti o ugroženosti prava Bošnjaka. Pokazao je zavidne menadžerske sposobnosti u kriznim situacijama i više puta pragmatičnim rješenjima zaobilazio sistemske prepreke koje mu je na put postavljala državna vlast. Sa druge strane, ulazak u politiku, neodmjerene izjave i često zapaljiva retorika na samom početku političkog djelovanja, stvorila je o njemu imidž bahatog lidera, što je dio naroda poistovjetio sa borcem za “nacionalna prava”.
Još uvijek Zukorlić svojim boiračima šalje dobro istančane i komponovane poruke, i drži se u okviru granica kriznog menadžmenta te izvlači više pluseva nego minusa za sebe i svoju stranku, ali je i u riziku da postane sam problem, ukoliko birači ne prepoznaju tu njegovu transformaciju kao istinski zaokret. Također, pitanje je koliko Zukorlićevo političko djelovanje odražava autentičnost ukupne bošnjačke politike.
Svi koji se bave društvenom i političkom realnošću u BiH i njenom okruženju trebaju imati u vidu značaj afirmacije i zaštite autentičnosti nacionalne politike Bošnjaka, kao i državne politike u ime svih patriotskih snaga BiH.
Taj princip se odnosi i na Sandžak. Bošnjačka politika u Sandžaku će biti autentična ako proizilazi iz temeljnih, kulturno historijskih, socijalnih, ekonomskih i drugih društvenih interesa tog naroda.
Autentičnost tih interesa podrazumijeva posebne bošnjačke interese povezane sa vrijednostima univerzalnog dobra i ne smiju biti u koliziji općeprihvaćenim univeralno ljudskim vrijednostima. Bošnjačku politiku koju vode lideri Bošnjaka u Sandžaku treba preispitati u pogledu njene autentičnosti u naprijed navedenom smislu. Posebno treba preispitati deklarativnu stranu bošnjačke politike i njenu provedbeni dimenziju, dakle političku praksu.
Ako su bošnjački lideri Sandžaka izazvali haotično ponašanje i sukobe u narodu, nevjericu, neizvijesnost, dezorjentaciju …, onda to znači da svi njihovi lideri ili neki od njih djeluju suprotno autentičnim interesima svog naroda, sa rizicima da da takvo suprotno djelovanje odražava neke ili nečije izvanske interese, čime faktički bošnjačka politika gubi autentičnost.
Neki lideri, posebno Zukorlić, svojim ponašanjem potvrđuju da nemaju razumijevanja šta je to autentičnost nacionalne politike, tako da bez tog razumijevanja stvari, ili po osnovu svog neznanja ili po osnovu mogućnosti da ih je neko izvana instrumentalizirao za svoje interese suprotne interesima Bošnjaka, rade na štetu svog bošnjačkog naroda, pa je irelevantno da li to čine svjesno ili nesvjesno.
Bošnjačka politika u Sandžaku treba da bude čvrsto povezana sa bošnjačkom politikom u BiH i šire s obzirom na veliku dijasporu. Ako neko neprekidno obilazi dijasporu s ciljem da afirmira sebe a da kleveće svoje konkurente, a bez kontrole prikuplja novac koga troši isto kao i onaj dio imovine koju mu je ostavio babo u nasljedstvo, onda se Bošnjaci Sandžaka moraju upitati, ko radi za njih u njihovom autentičnom interesu, a ko samo za sebe i nekoga izvan bošnjačkog naroda, onda je to veliki problem koga treba realno razmotriti i narodu objasniti kako se ne bi divio što mu je Zukorlić napravio džamiju od mrvica onoga što je u ime tog naroda dobio, a džamiju je napravio prioritetno s ciljem da dobije podršku na izborima. Ljudi koji se tako ponašaju imaju go lični interes u pohlepi za novcem i pohlepi za vlašću.
Dakle, čuvajmo autentičnost deklarirane i praktične politike bošnjačkog naroda, a ta politika obuhvata da se u ime tog naroda ne smije učiniti ništa nikome, posebno ne svojim komšijama Srbima i Hrvatima, što bi štetilo njihovim normalnim ljudskim interesima.
Sve u svemu, bošnjački narod i građani Sandžaka, od trojice najuticajnijih lidera očekuju politički zrelo ponašanje. Narodu je dosta podjela, Sandžak se prazni, a novi sigurnosni i politički izazovi se naziru na horizontu pa je jedinstveno političko djelovanje potrebnije nego ikada ranije. Poželjno bi bilo da se zajednički zalažu da bude dvodoma Skupština Srbije, kao što je to riješeno u BiH, gdje se kroz Dom naroda štite kolektivna prava svakog naroda.
Ako Ugljanin, Ljajić i Zukorlić nemaju političku širinu i kulturu da sjednu za isti sto i zajednički se uhvate u koštac sa izazovima i problemima koje je pred Bošnjake donijelo ovo vrijeme, možda je najbolje da onda razmisle o političkoj penziji, a nacionalno kormilo predaju mlađim političarima neopterećenim međubošnjačkim konfliktima i podjelama koji sežu iz perioda devedesetih.
Izvor: Global CIR