Veliki vezir rodom iz Prijepolja

0
296

Sari Sulejman-paša Murvetović Prijepoljac (Sari – “plave kose”) bio je veliki vezir Osmanskog carstva u periodu od 18. novembra 1685. do 18. septembra 1687. godine, kada ga je na toj funkciji zamijenio Abaz Sijavuš-paša. Pogubljen je 14. oktobra 1687. godine u Istanbulu.

Autor: Esad RAHIĆ

Pohod velikog vezira Kara Mustafe-paše na Beč 1683. godine izazvao je oduševljenje kod jednog dijela stanovništva, ali i otpor i kritiku kod drugog dijela, među kojima je bio i tadašnji carski konjušar Sulejman-paša Murvetović, inače rodom iz Prijepolja. Prva iskustva dvorskog službenika stekao je služeći velikom veziru Ahmed-paši Ćupriliću (1661–1676) u svojstvu prvog sekretara, kod koga je naučio da je pouzdan mir uvijek bolji od neizvjesnog rata.

Njegovo ogorčenje prema Kara Mustafa-paši još je više poraslo kada je čuo da je ovaj tvrdoglavi veliki vezir odbio povoljnu mirovnu ponudu koju mu je predložio još uvijek uplašeni austrijski car Leopold i nakon poraza pod Bečom. Osmanska vojska u rasulu se povlačila uz velike gubitke prema Beogradu. U tom gradu Kara Mustafa-paša bio je zadavljen na osnovu sultanove naredbe, a njegov žestoki kritičar Sulejman-paša Murvetović unaprijeđen je u zvanje vezira i odmah upućen kao serasker na poljsko ratište.

On je imao mnogo više diplomatskog dara nego talenta za vojskovođu. Pravilno je procjenjivao da je najbolje rješenje za Osmansko carstvo solidan mirovni ugovor.

Iako bez vojničkog iskustva, on se dvije godine dobro nosio s vojskom poljskog kralja Jana Sobjeskog, odbranivši od njega Karabogdansku. Zbog ovog uspjeha unaprijeđen je u zvanje velikog vezira. Sulejman-paša je pokušao da nametne mirovne pregovore, ali Austrijanci su osjetili da je vojna prednost na njihovoj strani i željeli su da to krunišu novim osvajanjima. Glavni cilj im je postao Budim. Sulejman-paša je započeo nešto epohalno, što nijedan veliki vezir ranije nije činio. Pokušao je u odbrani Osmanskog carstva angažirati i kršćanske podanike, u prvom redu Srbe, i stupio u ozbiljne pregovore.

Februara 1886. godine, dok je prikupljao vojsku za odbranu Budima, pozvao je u Jedrene srpskog patrijarha Arsenija III Čarnojevića i naložio mu da preko vladika i svećenstva utječe na narod, da ostane vjeran sultanu, a on je zauzvrat obećao oproštaj od nameta i sultanovu milost.

U isto vrijeme, njegov rođeni brat Husejin-paša Murvetović, dukađinski sandžak-beg, vodio je u Hercegovini pregovore s hercegovačkim plemenima: Nikšićima, Drobnjacima, Pivljanima i drugim da sprečavaju upade mletačkih hajduka iz Boke Kotorske. I on je obećao oslobođenje od svih nameta, osim carskog.

Patrijarh Arsenije III, čim se vratio u Peć, sazvao je sve vladike i obavijestio ih o razgovorima i dogovorima s velikim vezirom.

Sulejman-paša je otišao s vojskom da brani Budim, ali, nažalost, doživio je dva tragična poraza: 2. septembra 1686. godine kod Budima, nakon čega su Osmanlije izgubile ovaj grad, a potom 12. augusta 1687. godine kod Haršanja na Mohačkom polju, nakon čega je austrijskoj vojnoj armadi bio otvoren put prema Beogradu. Sulejman-paša je pobjegao s ratišta, ne samo uslijed poraza već još više od svoje razbjesnjele vojske, koja je svojevoljno za velikog vezira proglasila ostarjelog Abaza Sijavuš-pašu i krenula ka Istanbulu da zbaci s prijestolja sultana Mehmeda IV.

Iz kafeza za prinčeve izvučen je tada mlađi sultanov brat Sulejman, onesposobljen dugim samovanjem, koji se plačući popeo na prijestol, dok je rulja urlala po ulicama i tražila žrtve. Među pogubljenima je bio i doskorašnji veliki vezir Sulejman-paša Murvetović, čija je glava poslana u Beograd da smiri pobunjenu vojsku i njenim starješinama posluži za primjer. Sa Sulejman‑pašinom smrću prestala je politika spašavanja Osmanskog carstva u saradnji s njenim kršćanskim podanicima.

Rod Murvetovića, tada jako razgranat, bio je vezan za prijepoljski kraj, mada su mnogi otišli u Istanbul. Sulejman-paša ih je nesebično pomogao. Okružujući se svojim ljudima, po primjeru svog zemljaka Mehmed-paše Sokolovića, planirao je da utvrdi svoj položaj i učini ga dugotrajnijim.

U historiji Osmanskog carstva na našim prostorima zabilježen će biti još jedan pokušaj vojne saradnje sa srpskim življem u cilju odbrane Osmanskog carstva. To će ostvariti beogradski vezir Mustafa-paša u Smederevskom sandžaku, koji će stradati u sukobu s janjičarskim dahijama.

Osim u Prijepolju i Istanbulu, Murvetovića je bilo i u Miloševom Dolu i Mileševcu.

Sulejman-paša je bio veliki prijatelj s Dubrovčanima. Uvijek se radovao susretima i razgovorima s dubrovačkim poklisarima. Uklanjao je terdžumana (prevodioca) i govorio srdačno s njim na svom maternjem bosanskom jeziku.

Posljednji put primio je dubrovačku delegaciju u zimu 1687. godine, dok se pripremao da nakon gubitka Budima ponovo izađe na ratište. Sulejman-paša je primio dubrovačke poklisare u Beogradu. Oni su mu se požalili da sultanovi rizničari neće da im prime harač koji su donijeli, jer u tovaru nije bilo 12.500 zdravih talira, nego sve nekakav istrošen i škrabav novac i dukate lošeg sastava i nedovoljne težine. Paša je uzeo njihov nevaljali novac i podijelio ga svojoj vojsci, a iz svojih rezervi dostavio novac u toj vrijednosti carskoj blagajni. Ovo je presedan i svojevrsna zaštita interesa Dubrovčana na štetu sultana.

Sari Sulejman-paša Murvetović Prijepoljac pokušao je zaštititi Osmansko carstvo u saradnji s pećkim patrijarhom Arsenijem III Čarnojevićem, hercegovačkim plemenima i njihovim prvacima koje je trebalo odvojiti od Mlečana i s Dubrovačkom Republikom. Očigledno da je ljubav ovog velikog vezira, rodom iz Sandžaka, prema drugim južnoslavenskim narodima bila trajno prisutna kod njega i da je prijateljstvo prema njima ostalo do kraja njegovog života.

Izvor: Stav.ba