Danas sam bio na jednoj dženazi. Okupilo se mnogo meni znanih ljudi. Međutim, za nevolju dođoše i neki Hometovi partijski drugovi. Budže iz stranke. To promijeni totalno atmosferu, barem za mene. Desi se nešto čudno. Ja ih sve poznajem, a mene niko ne poznaje. Čak i oni za koje sam mislio da su mi jako bliski ne smjedoše da stanu sa mnom. Pitaše se nešto naprema i produžiše.
Piše: Aladin Paučinac
Sjetih se opisa kijametskog dana kad niko ni za koga neće znati. Ni roditelji za djecu, ni djeca za roditelje. Svako će se svojom mukom pozabaviti. Izgleda da kijametski dan počinje kad se neko iz SDP-ove vrhuške pojavi među narod. Ja sam se pitao jel dženaza ili je kijametski dan. Vidim svako se pozabavio samim sobom. “Faci” iz SDP-a se utrkuju ko će ljepše da mu se pita. A mene kad vide na ljutu muku se nađu. Niti da mi se pitaju, niti da se ne pitaju.
Najviše se jedahu oni koji mi dojavljuju razne stvari i koji se samnom tajno viđaju. Kako da postupe? A strah ih poduzeo pa misle ako me makar i pogledaju provaliće ih ovi njihovi. Ne daj Bože da mi se nasmiješe, rukuju ili da stanu sa mnom. A već da šetaju sa mnom u povorci to ne bi smjeli ne znam šta da im dam.
Uglavnom, da mi je prijatno bilo nije. Međutim, meni je daleko bilo lakše nego njima. Ja svijetla obraza i podignute glave mogu izaći pred svakog od njih, a oni pred mene beli ne mogu. I nek znaju da junak umire samo jednom, a kukavica po sto puta na dan.
Životne teškoće su prolazne, ali je bruka vječna. Proći će i Mehovo, i Đerlekovo, i Vučićevo, i Suljovo, i Rasimovo i muftijino. Ali mi treba nakon svega toga čista obraza da se sretnemo. Ništa meni ovo nije trebalo lično. Čak samo trpim kritike od porodice i rijetkih istinskih prijatelja. Međutim, to je jače od mene. Ne mogu da trpim nepravdu.
I ovaj narod treba da zna da zajednica koja je kukavička ne može ničemu dobrom da se nada. Jer ako Hometa i Đekicu ne izvedemo pred sud pravde za tolike smrti, onda sutradan ili prekosutra može neko, ne daj Bože, da dođe da nam pobije djecu.
Možda se varam, ali mi galiba ne bi ni prstom makli. Ne daj Bože da nas je Allah iskušao kao Srebreničane, mi ne bi smo imali udruženje kao što su Majke Srebrenice. To ovdje ne bi potrajalo ni pola godine. Bilo bi, hajde jadan mrtve niko ne vrati, šta je bilo bilo je, treba da se živi, i sl. Pa bi bile priče iz kahvi ko stoji iza njih.
Samo kod nas lik kao što je Home može i dalje da bude direktor OB Novi Pazar. U nekim drugim mjestima sam bi dao otkaz na sve funkcije u bolnici, rasprodao bi sve i otišao iz tog grada. Ada u neviđeno. Samo da ne raščačkavaju.
A kod nas jok. Možda neko zbog ovog mog teksta pomisli da sam ozlojeđen, ali nisam. Ja nisam oštećen koliko su drugi a ne šutim, a oni koji su oštećeni daleko više od mene šute. Što se mene tiče nek šute cio život. Samo nemoj poslije da se žale kako im nešto nije potaman u evropskom Novom Pazaru. Kad je postojala šansa da se stvari izmijene iz korjena iz svoje malodušnosti nisu htjeli.
Mi kakvi smo, za bolje i nismo.
(Stavovi izrečeni u tekstu predstavljaju stavove autora i ne izražavaju nužno stavove redakcije portala Sandzacke.rs.)