Sevdalinka kao gradska, lirska, ljubavna pjesma iziskuje mnogo pažnje i stilizovani način izvođenja u tradicionalnom duhu, rekla je u intervjuu za Anadolu Agency (AA) Bahrija Hadžailić, dugogodišnja vokalna interpretatorka sevdalinke i predsjednica Udruženja “Safet Isović – poštovaoci lika i djela u osnivanju”.
Ono što njoj nije po volji, kao ni mnogim njenim kolegama koji su odrastali uz doajene bh. sevdalinke rahmetli Safeta Isovića, Zaima Imamovića, Himzu Polovinu, Zehru Deović i vrsnu Bebu Selimović, je što se danas pribjegava nekakvom “modernom” sevdahu.
“Čini mi se da bježimo od autentičnog izvođenja. Dodaju se neke primjese jazza, bluesa… To nema nikakve veze sa sevdahom. Mi smo Bosna. Moramo našu sevdalinku autentično da njegujemo takva kakva jeste. Naprotiv, i ovo što se izvodi uz harmoniku, uz naš narodni tamburaški orkestar, što smo mi pravili snimke na Radio Sarajevu u ona prijeratna i poslijeratna vremena uvedeno je s dolaskom Austrougara. Naime, s Austrougarima je u sevdalinku uvedena harmonika. A, naša izvorna pjesma, sevdalinka, ide uz saz. Sevdalika se prevashodno pjevala odvojeno – žene i muškarci. Žene su na čardaku pomalo pjevušile, a muškarci su uz saz kucali te lijepe, divne melodije”, kaže Hadžialić.
Čudna odjeća, frizure i pokreti ne idu uz sevdah
Osim harmonike, navodi Hadžialić, s Austrougarima su došli i ostali prateći instrumenti. Na taj način, dobili smo, ističe, velike narodne orkestre.
“To, naravno, prija uhu, ali kada se govori o izvornom obliku, saz je maltene zapostavljen. Štaviše i narodna muzika uz te orkestre postaje sve čudnija. Doživjeli smo da neki muzičari, vjerujte ja im imena ne znam, svak’ na svoj način, a meni se lično ne dopada, sa čudnim frizurama, odjećom, poderanim farmerkama, što nije u duhu sevdaha, nastupaju pred publikom. Neki imaju čudne pokrete na sceni, uz neke tarabuke, uz neke vasionske instrumente, što apsolutno nije primjereno sevdalinci. Sve se to dešava pod izgovorom da se sačuva sevdalinka. E, takva sevdalinka ne treba da se sačuva. Ne treba da se zove uopšte čuvanje sevdaha i sevdalinke na taj način. Mi smo apsolutno protiv toga. Neka ostane ono čisto, izvorno ko zna sevdalinku pjevati”, navodi Hadžialić.
Solističkim koncertom u Domu mladih u Skenderiji 2015. godine Bahrija Hadžialić je obilježila 35 godina rada na očuvanju sevdalinke i jedna je od malobrojnih interpretatorki koja ima najveći broj arhivskih snimaka sevdalinke.
U plejadi vrsnih interpretatora sevdalinke navodi Vesnu Hadžić, Ferida Avdića, te Aldijanu Dizdarević, koja je nešto mlađa od njih. Hadžialić vrlo lijepo, na izvorni način izvodi sevdalinku i uvijek je rado viđen gost na nastupima.
“Mi smo na kraju najbolji ambasadori naše Bosne gdje god da se pojavimo sa ovom vrstom muzike kakvu mi njedrimo godinama i decenijama”, upozorava Hadžialić.
Sevdalinku treba znati pjevati
S ponosom ističe da je učenik rahmetli Safeta Isovića i pokojnog Joze Penave. Desilo se, kaže Hadžialić, da je bila posljednji učenik Joze Penave.
“Kao mlada djevojka, srednjoškolka upijala sam sve što mi se moglo reći, najozbiljnije pristupila tom radu. Svaku pjesmu bi obradila i otišla spremna na snimanje, gdje nije bilo matrica i slušalice na uši, nego svira orkestar kompletan, pa se vratimo i pet puta ako treba, ali se odradi to što se za taj dan pripremilo. Uz dobru vježbu, dobrog korepetitora, kojih nažalost danas nema više. To je problem”, smatra Hadžialić.
Ono što se dešava jeste da pjevači pribjegavaju komercijalnom izvođenju sevdalinke ne bi li pridobili publiku i napunili sale.
“Mada je to, vrlo mali broj sjedišta i sala. To ne može takav niti jedan novopečeni sevdalija napuniti, kao što može grupa izvođača to učiniti. Kao pojedinac ne znam da je to moguće samo pjesmom. Ima onih koji su ekstremno obučeni, neću da imenujem nikoga da reklamu pravim nikome, ali često su interesantni publici samo da dođe da vidi tu čudnu odjeću na njima, to čudno mahanje glavom, tamburanje neko koje bi mene izludilo za petnaest minuta. Ja bih to napustila. Zašto ne uraditi nešto novo, jedan novi pravac. Pusti sevdalinku kada je ne znaš pjevati. Kažem to tako, poruku šaljem. To treba znati pjevati, zaista znati pjevati”, cijeni Hadžaialić i dodaje:
“Pogledajte koliko autora danas ima novokomponovanih pjesama. Izmisli neki svoj pravac, budi svoj, ne kopija nečija. Ne treba dirati naše blago. To je kao muzej. I narušavanje toga je kao da sada uzmemo da farbamo Muzej revolucije u neke svoje boje ili da nešto mijenjamo na Titovoj ulici koja je poznata kao takva. Sevdalinka, to je nešto sveto. Ne bi se smjela na taj način sevdalinka komercijalizirati.”
Cijeni da bi uvrštavanjem sevdalinke na listu nematerijalne kulturne baštine UNESCO-a BiH dobila jednu vrstu zaštite ove tradicionalne pjesme. Smatra da je iniciranje takvog načina zaštite sevdalinke uradio još Safet Isović ili neko ko je vrijedan toga, i sama bi rekla da se slaže i da će podići dva prsta za to.
“Ja sam za to. Da se sevdalinka zaista ne dira, da se zaštiti izvorni tekst, izvorna melodija, a da vi malo na svoj način kao solista to uljepšate, dodate neki svoj, kako bismo rekli mi u narodnoj muzici, neki ukras, ali da to nije ništa kič, da ne prelazi granice dozvoljene i normalne. Pozdravljam taj potez u svakom slučaju, ma ko da ga je pokrenuo i čija ideja da je”, ističe Hadžialić.