Priča o odnosu između različitih etničkih i vjerskih grupa na Balkanu često je ispunjena napetostima i sukobima. Međutim, postoje i brojni primjeri suživota i međusobne pomoći. Jedan od takvih primjera predstavlja vekovima duga tradicija čuvanja srpskih pravoslavnih manastira od strane albanskih porodica.
Priredio: Nedžad Smailagić
Poznato je da su mnogi srpski manastiri na Kosovu, poput Visokih Dečana, Pećke patrijaršije i Deviča, bili pod zaštitom albanskih porodica. Ovaj neobičan fenomen ima svoje korijene u srednjem vijeku kada su seljaci sa manastirskih imanja bili dužni da brinu o tim svetim mjestima. S vremenom se ova obaveza pretvorila u tradiciju, a čuvanje manastira postalo je gotovo sveto nasleđe određenih porodica.
Jedan od ključnih pojmova koji objašnjava ovaj fenomen je “besa”, odnosno časna riječ. Albanci su tradicionalno veoma cijenili besu, a data obećanja su smatrali svetim. Tako su mnogi od ovih čuvara manastira smatrali da su dužni da štite ove svetinje zbog bese koju su dali njihovi preci.
Osim bese, važnu ulogu je igrala i tradicija. Čuvanje manastira je postalo deo identiteta ovih porodica, a njihova uloga je bila visoko cijenjena u zajednici. Mnogi od njih su živjeli u manastirskim konacima i bili su duboko vezani za ove svetinje.
Istoričar Stojan Novaković je smatrao da je običaj zaštite pravoslavnih svetinja proizrastao iz srednjovekovnih odnosa između crkve i seljaka. Prema njegovim istraživanjima, porodice poput Gaši, Nikči i Vojvodići preuzele su ulogu čuvara manastira i generacijama je prenosile ovu odgovornost.
Po tradiciji, Visoke Dečane je čuvala muslimanska porodica iz plemena Gaši iz Dečana, Pećku patrijaršiju porodica Nikči, islamizovani pripadnici katoličkog albanskog plemena Klimenti, iz sela Veliki Štupelj, a manastir Devič takođe pripadnici plemena Gaši, porodica Vojvodići iz bratstva Marišići, koji su iz katoličke vere prešli u islam oko 1735. godine. Prezime Vojvodić (pre 1918. Vojvođ) dobili su kao čuvari manastira Devič.
Čuvanje manastira postalo je nasledno, na primjer Patrijaršiju u Peći čuvale su vojvode iz porodice Žij Rugove (iz plemena Klimenti), Dečane iz porodice Salih Ruste (iz plemena Gaši), Devič u Drenici iz porodice Behram Vojvode (takođe iz plemena Gaši), iz sela Lauše, Albanci su čuvali i manastir Sv. Marko Koriški kod Prizrena, manastir Gorioč kod Istoka, crkvu u Bijelom Polju kod Peći, crkve u okolini Prizrena i dr. (Manastirski vojvoda koji je čuvao Pećku patrijaršiju u Prvom svetskom radu dobio je od države penziju).
Miloš Milojević je 1872. pisao da su Dečani sačuvani skoro 550 godina, i “nisu im ništa naškodili okolni Arnauti”, jer ih poštuju kao i svoje bogomolje (“pa još i više”).
Po srednjevekovnoj tradiciji, crkva, koja nema “ni ognja ni mača”, dobijala je za metohe i sela iz kojih su birani čuvari koji su se starali o njenoj bezbjednosti. Ti čuvari su bili poznati i pod terminom “manastirske vojvode”. Zanimljivo je da su ulogu manastirskih vojvoda u Metohiji i kosovskoj Drenici obavljali Albanci islamske vjeroispovesti.
Oni su živjeli u manastirskim konacima i dugo su među Albancima islamske vjeroispovesti svojim ličnim poštovanjem i vjerovanjem čuvali kultove nekih pravoslavnih svetitelja, kao što je npr. kult svetog kralja Stefana Dečanskog.
Manastirski vojvoda, zaštitnik Dečana, bio je krajem 19. vijeka Salih Rustasa bratstvom Gaši. U više navrata je bratstvo Gaši organizovalo odsudnu odbranu ovog srpskog manastira od pljačkaških bandi , koje su u Metohiju upadale iz sjeverne Albanije . Bilo je i poginulih prilikom odbrane manastira i naročito njegovih posjetilaca. O Salihovom bratu, vojvodi Biljali Rusti pisao je i srpski književnik Grigorije Božović. Zabilježene su Salihove riječi:
“Čuvamo manastir jer je naš predak dao besu (časnu riječ) da će i on i njegovi potomci štititi ovo sveto mjesto, a data riječ kod nas se mora poštovati.”
U drugom svjetskom ratu manastir su čuvali seljaci iz Dečana – braća Šaban i Malja Azemi. Malju su balisti ubili iz zasjede već 1941., a Šabana dva puta ranjavali. Kuća im je spaljena.
Rugovska sela i pleme Keljmendi starali su se o bezbjednosti Pećke patrijaršije. Istoričar Stojan Novaković je prilikom posjete Peći 1889. zabilježio da Rugovci biraju vojvode i čuvaju manastir duže od 300 godina. Koliko su bili posvećeni odbrani ovog manastira govori i podatak da je prilikom odbrane od albanskih odmetnika (kačaka) život izgubio vojvoda Žuj Veseli Rugova i njegovi sinovi.
Tako se 1941. kao najstariji preživjeli član ove vojvodske porodice iz plemena Keljmendi našao jedanaestogodišnji Ram Kaplani. Iako se znalo da će manastir braniti svi Rugovci, Ram Kaplani je simbolično primio pušku i svake noći motrio sa manastirske kapije na nemirnu okolinu.1942. godine ovo bratsvo je odbranilo ovaj manastir od sigurnog rušenja od strane fašističkih balista.
Ovaj običaj univerzalne zaštite pravoslavnih svetinja od strane lokalnog muslimanskog stanovništva na Kosovu svjedoči o dugoj tradiciji međureligijskog dijaloga i uvažavanja u ovom složenom multietničkom okruženju. Uprkos promjenama u vjeroispovijesti, pojedine porodice su nastavile da čuvaju i održavaju manastire i crkve kao dio zajedničkog kulturno-istorijskog naslijeđa.