Nema šta o Muhammadu Aliju nije napisano, nema šta o njemu nije rečeno. Niti je šta napisano toliko dobro, niti rečeno što on već nije nadmašio. Ali je postao ideja, a ne samo dio blistave historije sporta čvrstih pesnica. Pored svih titula, nenamjerno i među prvima je indirektno ujedinio razuđeno višeglasje bošnjačkog naroda.
Piše: Dr. Esad Kučević
Podugačak je spisak motiva i tumačenja zbog kojih su u jugoslavenskom Sandžaku trijumfi Alija slavljeni kao državni praznici, a jutra nakon poraza se pretvarala u opipljive dane žalosti. To su povodi zbog kojih je i na tromeđi opevan, taj gorostas poput antičkih heroja, koji je vjerovao u pravdu, poštenje i čast, tako različit od vremena u kojem živimo.
Sedamdesetih godina prošlog vijeka njegovi epski dvoboji protiv ornog i ratobornog Joea Fraziera bili su veće čudo nego što je danas najava smaka svijeta; ako je najbolji reper na planeti – bijelac, a najbolji golfer – crnac. Nego, ima nešto zapanjujuće, senzacionalnije od stresa do anksioznosti i pod hladan tuš, kad su u junačkim okršajima uzavrelih strasti, neskrivene mržnje i neprijateljskih preispitivanja. Ali i Frazier, čak tri puta tražili i dobili masakr.
Izlažući se udarcima, u brojnim rundama, Ali je najčešće prizivao nedostižna sjećanja, grandiozne milosti, kad je nekako izašao iz sebe i prevazišao sebe. Na kraju je obojio karijeru životnim koloritom i uvijek bio siv. Uz nezaboravno iskustvo, u 15. rundi njihovog trećeg-kultnog dvoboja: Frazier je morao da odustane, jer sve bilo je njihovo, u kongoanskoj metropoli, samo Ali i Frazier nisu bili svoji. Bila je to total(itar)na filmska scena. U jednom kadru, neviđeno na ringu: slepac i bogalj. Kasnije, Ali je krvavo iskustvo objasnio “od svega, što zna najbliže umiranju”.
Zatim, zatišje. Više nego dovoljno da nevidljive pjesme anonimnih autora priznaju svoju sudbu i izbiju na svjetlo dana. Manje je, međutim, poznato da je Muhammada Alija opevao i rahmetli Šućo Nurković, jedan od naših posljednjih romantičara iz oblasti epske poezije. Suočen s provincijskim fantazmagorijama i taštinama praznine, pjesnik i guslar iz Rožaja, 1974. godine je poslao pjesmu u kojoj mu je deseterac omogućio da pusti glas i da pokaže mogućnosti i tonalitet sopstvene interpretacije, što se osjetilo čim je krenuo prvi rezak ton:
“A od boksa veća mu je slava / Što se bori za čovječja prava / Kad pozvaše njega u Armiju da na ratu ide u Aziju / Za nepravdu da se tamo bori / I azijske narode pokori / U Vijetnam da ubije braću / Reče Ali pravu i najkraću / Neću ići u rat na klanicu / Nego volim ležati u tamnicu / Voli Ali u zatvor ležati no slobodu gledati”.
Suglasno zavičajnoj kulturi, doživljaj ličnog značaja i superiornosti, podrazumijeva fokus na mnogobrojne nepravde i nezadovoljstva apostrofirana u Šućovoj pjesmi:
“Sjetimo se događaja toga / Januara dvadeset devetoga / Kad se tuča započela ljuta / U tri sata i trideset minuta / Pro ekrana pojavi se slika / Ta je borba zanimala svija / Prenos vrši i Evrovizija / Dozvola je državama data / Prenos gleda pet kontinenata / Slike gleda direkne i prave / Sedamdeset četiri države / U svemu tom stvar je i najveća / Što ga zovu boks mečom stoljeća / Uskočiše bokseri na ringu / Gong otkuca početak za igru / Pred dvadeset četiri hiljade / Ukrstiše rukavice nade / Započeše borci bitku pravu / Prva runda već najavi slavu / Brze ruke Ali Muhameda / Naslućuju čija je pobjeda / Poče Frejzer pravit grube greške / I udarce prihvatati teške / Pošto prvu rundu završiše / U uglu se minut odmoriše / Nehte Ali sjedet na stolicu / No boksersku steže rukavicu / Druga runda kad je započela / Publika je ustala cijela / Da posmatra bivše šampione / Na konope kako se dogone / Boj se ljuti među njima bije / Oba teške su kategorije / Sa radošću sva publika gleda / Jak udarac Ali Muhameda / On je bokser svih vremena pravi / Protivnika tuče sve po glavi / Ima Ali opasnu levicu / Kad udari Džoa u vilicu / Obrnu ga kao dever mladu / Teško njemu povrijedi bradu / Kraj bijaše skoro drugoj rundi / Treći minut još dvades sekundi / Neka Frejzer sudiji zafali / Još ovdje bi pobjednika znali / Misli sudac gong kucnu u salu / Muhameda prekide navalu”.
Briljantno i minuciozno. Virtuoznu ljepotu Šućovog maestralno-ekspresivnog pjevanja, osim njegovog entuzijazma, poletne ushićenosti i originalne ideje krasila je neobjašnjiva moć da guslama, kao intuitivni muzičar govornik, historičar i glas naroda, božanski životvorno promoviše, popularizuje i ovekoveči drevnu tradiciju,
“Posle druge sve četiri redom / Završiše ničijom pobjedom / Sedma runda Kleju je kritična / U Frejzera snaga neobična / Vješto krije svoje tamno lice / I sve Kleju ciljaše vilice / Da bar jedan udarac on zada / I zakači njega iznenada / Muhameda malo ošamuti / Sedma runda u trećoj minuti / Osma runda započela sada / Ljuto Frejzer poče da napada / On Alija nepropisno tuče / Sve mu u klinč bježi u naruče / Pa ga bije ozadi u leđa / Tim propise on bokserske vređa / Takvom borbom gubi na poene / Sud cijeni greške pričinjene / Al’ se ipak moglo zaključiti / Sedmu i osmu da će on dobiti / Kad se svrši osma ofanziva / Frejzer Kleja prstom izaziva / Pa poletje kao izdaleka / Al Muhamed strašno ga dočeka / Džo je trebo da obuče bundu / Pa da uđe u devetu rundu / Muhamed ga po grudima bije / Jer Džo glavu od udarca krije / Hitro Ali poteže desnicu / I pogodi Džoa u vilicu / Grdno njega udarac potrese / U ringu se natrag on zanese / Napustiše minut bojno polje / Ni desetu neće proći bolje”.
Dobroćudno, u prilog epskog vojevanja. Simbolično i uzorno, o nezaboravnoj epskoj borbi, priznatom i prepoznatom posebnošću, Šućove gusle su mnogo više, od varijacije pet tonova, među onima što ih vole i onih kojih se ne stide, baš zbog poetike koju otkrivaju – od ljutog boja do ljubavnog treptaja. Pristojno i postojano:
“Jednoglasno sva publika kliče / I u horu Ali, Ali viče / Posle osme sve runde ostale / Muhamedu Ali su pripale / Kad dvanajest završiše rundi / Sve na noge ustade iz mjesta / S nestrpljenjem očekuju mase / Pobjednika meča da proglase / Jednoglasna odluka sudija / Očekivanja opravda svija / Ova slavna u boksu pobjeda / Dodjeliše Ali Muhameda / On pokaza i ovoga ljeta / Ko je bivši šampion svijeta”.
Nevidljiva sila vodila je Šuća Nurkovića sa vrela Ibra. Nedaleko od bogomdanog Derman Dola, decenijama je, i u ratu i u miru, pevao o slobodi i viteštvu, o pravdi i istini, o ljudskoj veličini i moralu. Njegove gusle su srasle uz naše duhovno biće i ušle u genetsku i duhovnu dimenziju bošnjačkog roda. One pamte sve naše uspone i padove, velika stradanja i pogibije, neprolaznu slavu i viteštvo i brojne primjere čojstva i junaštva.
To je onaj stari zov gusala, koji su nasljeđivale generacije sljedbenika i vječitih navijača Muhameda Alija. Prije i poslije punokrvnog vojevanja protiv Frejzera, isključivo zato što nije hteo da bude “crnac belog čoveka”.
Izvor: Sandzacke.rs