Period između svjetskih ratova na političkoj sceni u Bosni i Hercegovini obilježila je Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO). Kako piše Atif Purivatra u knjizi Jugoslavenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine SHS, jedna od osnovnih karakteristika JMO bilo je okupljanje ogromnog broja muslimanskih birača, bez obzira na njihove klasne, socioekonomske, obrazovne i kulturne razlike. “Tako je, ustvari, JMO bila politička stranka bosanskohercegovačkih Muslimana, koji su u društvenom, političkom, kulturnom i nacionalnom životu činili posebnu grupaciju”, zaključuje Purivatra. Stoga je svaki govor o JMO ujedno i govor o političkoj poziciji Bošnjaka između svjetskih ratova.
Potreba za osnivanjem bošnjačke političke stranke kulminirala je po završetku Prvog svjetskog rata, kad su se Bošnjaci, posebno zemljoposjednici, našli u veoma nezahvalnoj poziciji. Bošnjaci su u to vrijeme svoje političke stavove iskazivali u listovima Vrijeme i Jednakost. Posebno značajne figure okupljale su se oko lista Vrijeme. Među njima su bili dr. Mehmed Spaho, dr. Salih-beg Hrasnica i Sakib Korkut, koji su se u tekstovima bavili vrlo važnim nacionalnim pitanjima, poput jezika i države, pozivajući na demokratsko rješavanje političke situacije u zemlji. U isto vrijeme, krajem decembra 1918. godine, u Tuzli je održan sastanak bošnjačkih prvaka ovog grada s tuzlanskim muftijom Ibrahim-efendijom Maglajlićem na čelu, s ciljem organiziranja jedinstvene bošnjačke političke organizacije. Intelektualci okupljeni oko Maglajlića i lista Vrijeme okupili su se 16. aprila 1919. i zajedno formirali političku stranku pod nazivom Jugoslavenska muslimanska organizacija. Za prvog predsjednika izabran je upravo muftija Maglajlić.
Kada se sagleda proces nastanka, postaje jasno da je JMO izrasla putem ujedinjenja lokalnih političkih organizacija i da upravo tome duguje svoju prvobitnu snagu i poziciju. Kao i mnoge druge političke organizacije svojstveno vremenu u kojem su nastajale, imala je i svoj političko‑informativni list – Pravda. Činjenica da je prvi predsjednik JMO-a bio tuzlanski muftija Ibrahim Maglajlić, smatra historičar Admir Mulaosmanović, potvrđuje vezu između vjerskog i nacionalnog pitanja kod Bošnjaka, odnosno neraskidivosti ovih dvaju pitanja u političkom životu ovog naroda. Tokom tri izuzetno burne godine, od osnivanja do rascjepa u martu 1922. godine, JMO je imala sve karakteristike velikog narodnog pokreta: postala je jedinstvena politička partija Bošnjaka, već 1920. godine bila je najjača stranka u Bosni i Hercegovini (osvojena 24 mandata ili približno 110.000 glasova) i imala je u rukovodstvu vrlo heterogen sastav iz različitih slojeva društva.
“Kada se kaže da su ove tri godine bile burne, želi se naglasiti vrlo loša pozicija Bošnjaka u tom periodu. Izuzetno vrijedan pokazatelj te teške situacije jeste činjenica da su Srbi od 1918. do 1921. godine ubili približno dvije hiljade Bošnjaka, a da počinioci, iako su bili poznati, nisu odgovarali pred sudom pravde. Kada se pogleda ukupan društveni život i položaj bošnjačkog življa, više je nego jasno da su bili prepušteni na milost srpskom političkom faktoru i srpskoj populaciji koja je osjetila da nova država treba služiti isključivo njihovim interesima i željama”, piše Mulaosmanović u knjizi Kratka politička historija Bošnjaka.
U ovom prvom periodu postojanja zajedničke države (do izbora 1920) Mehmed Spaho bio je jedan od dva priznata zastupnika Jugoslavenske muslimanske organizacije među 11 Bošnjaka, od ukupno 42 zastupnika Narodnog vijeća SHS za BiH. Jugoslavenska muslimanska organizacija je, shodno procjeni ukupnih odnosa, uvidjevši potentnost vlastite stranke, smatrala da joj pripada 15 zastupničkih mjesta. Ova se procjena temeljila na činjenicama, ali nije uzimala u obzir najznačajniju među njima. “Muslimanski živalj ukupno, a bošnjački napose, u novoj državi bio je predodređen za drugu kategoriju, tj. da ne bude značajan politički faktor. Mehmed Spaho bio je prvi Bošnjak koji je u Vladi Kraljevine SHS, formirane 20. decembra 1918. godine, na čijem čelu sa našao jedan od osnivača Narodne radikalne stranke Stojan Protić, obavljao poziciju ministra, i to ministra šumarstva i rudarstva”, piše Mulaosmanović.
U martu 1921. godine, zbog potrebe srpskog bloka za glasovima pri donošenju ustava, JMO je formirala delegaciju za pregovore s Vladom. Nju su sačinjavali dr. Mehmed Spaho, dr. Hamdija Karamehmedović i Osman Vilović. Ta je delegacija 15. marta te godine sklopila sporazum s mandatarom Vlade Nikolom Pašićem, pri čemu se Pašić, pored očuvanja teritorijalne kompaktnosti Bosne i Hercegovine, obavezao i na osiguranje vjersko-prosvjetne autonomije. Ovim sporazumom za JMO bila su otvorena vrata ka podršci ustavu, pa je u Skupštini glasano u prilog predloženom vrhovnom pravnom aktu Kraljevine SHS. Uvjet da se prilikom organizacije državne uprave u Bosni i Hercegovini moraju poštivati njene historijske granice, odnosno da će se očuvati teritorijalna kompaktnost Bosne i Hercegovine, bio je ispunjen i definiran. Članom 135. Ustava Kraljevine SHS – koji je u historiji zapamćen kao “turski paragraf”, a kojim se, zapravo, određuje da Bosna i Hercegovina “ostaje u postojećim granicama” – dobijena je značajna bitka u korist bošnjačkog političkog faktora i bosanskohercegovačke samobitnosti. To je, ujedno, i jedna od najznačajnijih političkih pobjeda JMO-a u prvim godinama postojanja zajedničke države.
Da je JMO bila dinamičan pokret, a ne stranka jednog lica, svjedoči i unutarstranačka dinamika. Prije izbora 1923. godine došlo je do razlaza s Ibrahimom Maglajlićem, a potonji osniva Jugoslavensku muslimansku narodnu organizaciju (JMNO) od pripadnika poražene frakcije JMO-a. Ova diferencijacija, ističe Mulaosmanović, dovela je do toga da je Spaho izrastao u istinskog vođu Bošnjaka.
“Prvo rukovodstvo JMO nije bilo jedinstveno, prvih godina postojanja JMO porastao je ugled dr. Mehmeda Spahe, koji u početku nije bio među osnivačima stranke niti je biran u prvo rukovodstvo JMO (tek u oktobru 1921. dr. Spaho bira se za predsjednika JMO umjesto dotadašnjeg predsjednika Ibrahima Maglajlića), a poslije 1923. u JMO prevladao interes nekoliko hrvatski orijentiranih ličnosti”, piše Purivatra.
Naznake rascjepa bile su vidljive godinu ranije. Zbog neispunjenja većine dogovorenih stvari u koaliciji koja je predvodila Vladu, veliki broj poslanika JMO u Skupštini Kraljevine SHS zagovarao je ideju da se prekine saradnja s vladinom koalicijom. Zbog toga je došlo do podijeljenosti u redovima stranke. Grupa na čelu s prvim predsjednikom JMO Ibrahimom ef. Maglajlićem bila je za ostanak u koaliciji, dok je grupa koju je predvodio Mehmed Spaho bila protiv svake saradnje s koalicijom. Skupina koja je bila za nastavak koalicije imala je 13, od ukupno 24 skupštinska poslanika. Kako objašnjava Mulaosmanović, zbog svega toga je 1. februara 1922. godine Mehmed Spaho podnio ostavku na ministarsku dužnost, čime je prešao u opoziciju iako je njegova stranka, zahvaljujući odnosu snaga u Poslaničkom klubu u Skupštini, ostala u vlasti. Sukob dviju grupa kulminirao je na zasjedanju Centralnog odbora JMO održanom od 14. do 16. aprila 1922. godine. Najvažniji zaključak s ove sjednice bila je odluka da se za sredinu juna 1922. godine sazove Zemaljska skupština stranke, koja treba arbitrirati u sukobu između dviju nastalih frakcija. Na Zemaljskoj skupštini održanoj 15. juna 1922. godine grupa koju je predvodio Mehmed Spaho odnijela je definitivnu pobjedu, što će mu pomoći da se profilira kao nesporni lider ne samo svoje stranke nego i većine Bošnjaka.
Nakon atentata u Skupštini, kojeg je 1928. godine izveo Puniša Račić, poslanik Narodne radikalne stranke (NRS) iz Crne Gore, kada je pištoljem ustrijelio poslanike Hrvatske seljačke stranke (HSS) Ivana Pernara, Đuru Basaričeka, Stjepana Radića, Pavla Radića i Ivana Granđu, nastupila je dotad neviđena kriza. Basariček i Pavle Radić podlegli su ranama već u Narodnoj skupštini, dok je Stjepan Radić u augustu 1928. godine od posljedica teškog ranjavanja umro u Zagrebu.
Cio tekst pročitajte na portalu magazina STAV