Piše: Muhedin FIJULJANIN
Trinaestog jula navršena je 141 godina od završetka Berlinskog kongresa, jednog od u svjetskoj povijesti najznačajnijih političkih događaja uopće. U vrijeme kada jednim dijelom Balkana, koji je bio i glavna tema berlinskih mirovnih pregovora, poruke aktuelnih regionalnih moćnika ponovo postaju prijetnja miru i stabilnosti ovog lahko zapaljivog prostora, u stručnim krugovima o godišnjici skoro ni riječ. Da li je Berlinski kongres, kako neki tumače, donio mir ovom dijelu Evrope, nakon Velike istočne krize i ratova vođenih u okviru nje u periodu od 1876. do 1878. godine, ili je, kako to drugi pokušavaju prikazati, ostavio probleme ovog područja neriješenim sve do današnjih dana, ostaje u domenu polemičnog.
Svi su sve dobili i niko ništa
Berlinskim mirovnim ugovorom, čini se, svi su dobili sve i niko nije dobio ništa. Rusija i Turska, koje su se, ranije potpisanim Sanstefanskim sporazumom, teritorijalno već “sporazumjele” na način koji je Rusiji osiguravao značajniji prodor na Balkanu, stvaranjem tzv. Velike Bugarske i željenom autonomijom Bosne i Hercegovine, a Turskoj kakvo-takvo zadovoljenje “sujete” u vidu formalne uprave nad određenim dijelovima “svoje” teritorije, berlinska rješenja donijela su novi “raspored karata”.
Umjesto “velike”, u Berlinu je stvorena “mala” Bugarska (bez Istočne Rumelije), koja ni izbliza nije mogla odgovoriti težnjama Rusije za uspostavljanjem kontrole nad Balkanom, a Bosna i Hercegovina, o kojoj su se na kongresu, kao o “glavnom kolaču”, ipak, “lomila koplja”, ostala je u formalnom sastavu Osmanskog carstva, ali je istovremeno stavljena pod okupacionu upravu Austro-Ugarske.
Iako su Rumunija, Srbija i Crna Gora u Berlinu stekle nezavisnost, nijedna od njih, a posebno Srbija i Crna Gora, nisu to vidjele kao pobjedu. Srbija, koja je u odnosu na ugovor iz San Stefana, u Berlinu dobila za četvrtinu više teritorije, proširenjem na niški, pirotski, toplički i vranjski okrug, iako konačno nezavisna država, takvo rješenje nije doživjela i kao trijumf. Njen cilj bio je spajanje s Crnom Gorom i formalna autonomija Bosne i Hercegovine, kao buduća marioneta Srbije. Crna Gora, s druge strane, pored nezavisnosti i, također, značajnijeg proširenja u odnosu na Sanstefanski sporazum, u Berlinu je dobila i izlaz na more, ali ne i “vezu sa Srbijom”. I za jednu i za drugu novonastalu državu tačke nezadovoljstva predstavljali su Bosna i Hercegovina i Sandžak.
Autonomna Bosna i Hercegovina, s Crnom Gorom uz granicu, u velikosrpskim nacionalističkim krugovima “viđena” je kao konačno ostvareni san o “svim Srbima u jednoj državi”. Njena okupacija od Austro-Ugarske tom konceptu nanijela je težak udarac. Kako su kasnije to komentirali pojedini srpski ideolozi, čak ni znatnije proširenje Srbije u Berlinu u odnosu na njenu teritoriju određenu u San Stefanu nije moglo biti kompenzacija za njene panslavističke težnje. “Berlinski kongres vođen je u antislovenskom duhu”, govorio je jedan od vodećih srpskih historičara prve polovine 20. stoljeća Vladimir Ćorović, ističući da je Austro-Ugarska pod svoju kontrolu stavila ne samo Bosnu i Hercegovinu, radi koje su, kako kaže, Srbi i ušli u rat s Osmanskim carstvom, već još i Novopazarski sandžak.
Enigma koja je ostala neriješena do današnjih dana
Bosna i Hercegovina, zbog koje je Srbija, između ostalog, i ušla u nov rat s Osmanskim carstvom, u periodu od 1876. do 1878. godine, pod kontrolom Austro-Ugarske, nije bilo očekivano rješenje za Srbiju, a ono što je “dolilo ulje na vatru” tadašnjim ekspanzionističkim aspiracijama Srbije bilo je rješenje u vezi s Novopazarskim sandžakom. Odredbama člana 25. Berlinskog mirovnog ugovora, kojim je de facto utvrđen poseban status ovog područja, ističe se da, “s obzirom na to da Austro-Ugarska ne želi preuzeti upravljanje u Novopazarskom sandžaku, koji se prostire između Srbije i Crne Gore u pravcu jugoistoka na drugoj stani Mitrovice, osmanska administracija će tamo i dalje obavljati svoje funkcije”.
U cilju osiguravanja održavanja, kako se u tekstu ugovora ističe, “novog političkog stanja”, kao i slobode i sigurnosti putnih komunikacija, Austro-Ugarska je zadržala, uzela sebi za pravo da u cijelom ovom dijelu nekadašnjeg Bosanskog vilajeta drži svoje garnizone i koristi vojne i trgovačke puteve, o kojim detaljima zadržava pravo dogovoriti se s Osmanskim carstvom.
Kakav je dalji dogovor u vezi s austrougarskim vojnim prisustvom postignut između Austro‑Ugarske i Osmanskog carstva, poznato nam je s obzirom na to da je to formalizirano kroz uspostavljanje nekoliko garnizona s ograničenim brojem vojnika u Sandžaku, ali enigma koja je ostala neriješena do današnjih dana jeste šta je, zapravo, podrazumijevalo to “novo političko stanje” koje se spominje u vezi sa Sandžakom.
U srpskim nacionalističkim krugovima “poseban status Sandžaka”, određen na Berlinskom kongresu, viđen je kao “klin” između Srbije i Crne Gore, čiji je cilj, zapravo, sprečavanje ujedinjenja ovih dviju zemalja i daljeg njihovog proširenja na prostor Bosne i Hercegovine.
Kada se na kraju sve sabere, Berlinski kongres bio je prekretnica u historiji svih balkanskih naroda i država, a donesene odluke i usvojeni ugovor na njemu postavili su na dnevni red rješavanje brojnih pitanja, koja i danas, 141 godinu nakon njega, čekaju odgovor. U čemu je i koja je tajna “izgubljenog mira” na Balkanu, ne zna se ni nakon krvavih ratova na ovim prostorima tokom posljednje decenije prošlog stoljeća, niti su postignuta rješenja nakon njih dala “pečat” svemu tome. Kako na Balkanu strasti, po pravilu, uvijek lahko nadvladaju razum, nedovršena berlinska posla i dalje će biti prijetnja stabilnosti i miru, ne samo na ovom području već i cijeloj Evropi.
Izvor: Stav.ba