U Prvom svjetskom ratu, Bošnjaci Sandžaka su ratovali u tri vojske. Austro-ugarska ih je regrutirala za pomoć svojim saveznicima Osmanlijskom carstvu na Čanakalama, na Galipolju, i skoro se niko od tih velikih gazija nije vratio.
Kraljevina Srbija ih je regrutirala u Muhamedanske bataljone, koji su listom izginuli u odbrani Beograda od Austro-Ugarske.
Kraljevina Crna Gora ih je regrutirala u Crnogorsku sandžačku vojsku koja je izvojevala pobjedu u Mojkovočkoj bici i diljem izginula.
U tom zbijenom historijskom trenutku, između 35.000 i 40.000 najsposobnijih Bošnjaka Sandžaka, otišlo je u neku vojnu, i nikada se nije vratilo svom topraku. Ratujući na tri strane, za račun četiri različite države, sandžačka mladost, snaga, jakoba, budućnost i nada, a većinom mučna sirotinjskog hala i življenja, položila je živote – što milom što pod moranjem – za različite ideje, prilike, državna uređenja i prilike.
Jedan brojem malehan narod, kakav su Bošnjaci, a još manja zajednica sandžačkih Bošnjaka, proporcionalno broju stanovnika, vjerovatno je među narodima koji su podnijeli najviše žrtava u tom nesretnom ratu.
A paradoksom sudbine i Božijim određenjem, braća, plemenici, sunarodnjaci ratovali su na različitim stranama i u različitim vojnama. Međutim, u jednom su svi bili jednaki: na svakom ratištu, u svakoj vojsci, bivali su najveći heroji i junaci, gazije i šehidi, znani i neznani, priznati i nepriznati.
Mramorno more sa svoja dva prirodna bisera, Bosfor i Dardaneli, bilo je tokom povijesti mjestom mnogih sukoba i ratova. Posljednji se odigrao u vihoru Prvoga svjetskog rata.
Bio je to, po geopolitičkim ulozima i izazvanim posljedicama, jedan od najsudbonosnijih i najkrvavijih sukoba dviju vojski. Na uskom prostoru sudarile su se tadašnja najmoćnija vojna sila Engleska, udružena s drugim silama Antante, i jedna iscrpljena, siromašna, urušavajuća zemlja, kakva je bila Osmanska carevina.
U evropskim udžbenicima iz historije to je čuvena Bitka na Galipolju, o kojoj su napisane desetine knjiga, čak su snimljeni i igrani filmovi, ali koja je, opet, ostala nedovoljno istraženom i “objašnjenom”.
Te godine, 1915., zapadni svijet je ustao ostvariti svoj višestoljetni, većma i frustrirajući san: trebalo je “anadolskog tigra” baciti na koljena te tako ostvariti “osvetu sakupljanu u njedrima Evropljana”. Upravo je te riječi izgovorio general Hamilton u trenucima samoljubive opsjenjenosti veličinom flote kojom je komandovao.
Turski narod je borbu za platiti s 253.000 poginulih. Ali, da nije bilo takvog otpora, današnji bi svijet, sigurno, mnogo drukčije izgledao. Među žrtvama bilo je dosta i Bošnjaka, kako onih porijeklom iz Bosne, Hercegovine i iz Sandžaka.
Oni preživjeli prešli su u Anadoliju, priključili se Oslobodilačkom ratu i nastanili se u raznim dijelovima zemlje. Tek mali dio njih uspio je vratiti se u Sandžak. Broj bosanskih i sandžačkih dobrovoljaca koji su došli na ratište Čanakkale, a koji su i nakon toga ostali da se bore, iznosi oko 15.700 ljudi.
Svi oni bili su mlađi od dvadeset četiri godine. Bošnjaci se bili odazvali odbrani Hilafeta, u vrijeme kada su mnoge zemlje i narodi što su se nalazili u sastavu osmanske države okrenuli leđa Carevini.
Na čelu onih koji su organizovali ovu vojsku dobrovoljaca nalazili su se Riza-beg Muratbegović iz Novog Pazara i Ahmet-aga Hamzagić iz Tutina. Borba za Istanbul doživljavana je kao borba za islam.
Osim u ljudstvu, Bošnjaci su također pomogli i imetkom. Sakupljeni novac i nakit poslali su Fevzi Čakmak-paši, koji je izvjesno vrijeme obavljao funkciju mutasarrifa u sandžačkom gradu Taslidži (današnja Pljevlja).
Danas se o bošnjačkoj žrtvi na Čanakkaleu, nažalost, jedva da ikoliko zna. Zato, ovaj dio historije, svakako predstavlja jednu neistražene tačku cjelokupne bošnjačke historije pa, kao takav, zaslužuje detaljniju historiografsku analizu i prilaz iz više naučnih i polihistorijskih aspekata.
Izvor: Stav.ba