Socijalistička Jugoslavija je kroz svojih gotovo 50 godina postojanja imala relativno dinamičan put razvoja koji je bio posljedica stanja u komunističkom dijelu svijeta i unutrašnje stabilizacije i na kraju razgradnje. Na primjerima odnosa prema manjinskim ili vjerskim pravima te se promjene na najvidljiviji način i danas mogu istraživati.
Piše: Senadin Voloder | Stva.ba
Pitanje odlaska na hadž muslimana Jugoslavije izuzetno je složena tema kroz koju se mogu pratiti različite etape, ali i jačanje i sazrijevanje muslimana, Islamske zajednice i poboljšanja standarda.
Ovu temu istraživao je Dragan Novaković 2004. godine u tekstu “Organizacija hadževa i problemi koji su pratili izvršavanje te vjerske obveze u Jugoslaviji od 1945. do 1991. godine”. On je bio uposlenik Ministarstva vera Republike Srbije, odnosno tada državne zajednice Srbija i Crna Gora.
Jugoslavenski muslimani su uslijed Drugog svjetskog rata i uspostavljanja nove vlasti imali pauzu obavljanju hadža od osam godina. Autor je izvršio analizu kompleksnog problema organizacije hadža tokom socijalističke Jugoslavije. Predstavljene su tri jasno izdvojene faze koje su obilježile saradnju s tijelima tadašnje države tokom priprema i same realizacije te vjerske obaveze. Prvu fazu karakterizira nastojanje države da hadž iskoristi kao krucijalni dokaz da se u novoformiranoj državi sa socijalističkim poretkom ne vodi antiislamska politika, drugu donošenje restriktivnih propisa za putovanje kao odgovor na unošenje zarazne bolesti i treću napori Islamske zajednice da pregovorima ublaži stroge sanitarne propise, kao i prve procjene nadležnih državnih tijela o mogućem negativnom utjecaju iranskih hadžija na hodočasnike s jugoslavenskih prostora.
Za pisanje rada korišteni su arhivi Savezne komisije za odnose s vjerskim zajednicama i dio arhiva Ministarstva vera Srbije. Dragocjeni izvor podataka predstavljala je i periodika Islamske zajednice, u kojoj je detaljno pisano o problemima u organizaciji i integrativnom i socijalnom značaju hadža za muslimane u cijelom svijetu.
Predstavljanje pozitivnog imidža Jugoslavije kroz hadž
Uspostavljanje države sa socijalističkim poretkom, mjere koje je nova vlast neposredno poslije oslobođenja poduzela prema Islamskoj vjerskoj zajednici, kao i aktivnost brojne muslimanske emigracije, koja je utočište našla u muslimanskim državama, utjecali su na formiranje stajališta da se u Jugoslaviji proganja islam i da vjernici nemaju punu slobodu u izvršavanju vjerskih propisa. U namjeri da se promijeni takvo mišljenje, državna tijela i rukovodstvo IVZ-a donijeli su odluku da prve hadžije iz Jugoslavije posjete sveta islamska mjesta.
U septembru 1949. godine otputovala je prva grupa od pet hadžija, koju su činili reisul-ulema Ibrahim Fejić, zamjenik vrhovnog poglavara Murad Šećeragić, predsjednik Vjerske komisije Narodne Republike Bosne i Hercegovine i visoki dužnosnik IVZ-a Hasan Ljubinčić, Šuajb Arslan, vakufski službenik iz Skoplja, i Sinan Hasani, službenik Autonomne oblasti iz Prištine.
Delegacija je u svim mjestima koje je posjetila uživala posebnu pažnju, a Saudijska vlada donijela je odluku da bude domaćin, što je podrazumijevalo večeru na dvoru i bajramski prijem kod kralja. Ostvareno je više kontakata s političarima raznih država i s novinarima, kojima je objašnjavana politička situaciju u Jugoslaviji poslije napada Informbiroa i položaj Islamske vjerske zajednice.
Četiri godine od kraja rata ustaljeni su redovni odlasci na hadž, ali je broj hodočasnika ograničen na 35 zbog, kako je objašnjavano, nedostatka finansijskih sredstava. Jedini organizator bilo je Vrhovno islamsko starješinstvo, a vođa prvih triju grupa bio je Hasan Ljubinčić, što pokazuje da je država strogo kontrolirala putovanja i nastojala da u skupini budu provjerene i lojalne ličnosti. Putovanje je bilo veoma skupo, jer je svaki hadžija, uz dio u dinarima, morao Narodnoj banci predati od 30 do 40 zlatnika, za koje je dobivao 300 dolara za osobne troškove. Najčešće su putovale stare osobe, koje su veoma teško podnosile dug i naporan put, tako da je u svakoj skupini umro poneki hadžija. Većina hadžija nije bila dobro pripremljena, slabo su poznavali propise u vezi s izvršenjem hadža, a njihova odjeća, posebno ljudi s Kosova i zapadne Makedonije, bila je potpuno neprimjerena za žarku klimu Arabije. Zbog malog džeparca i želje hadžija da kupe poklone brojnim članovima svojih porodica, većina se tokom boravka u svetim mjestima loše hranila, što je utjecalo na njihovu opću iscrpljenost i česte bolesti. Dodatne probleme predstavljali su loši vodiči, nepoznavanje arapskog jezika i duga zadržavanja u gradovima.
Rast broja hadžija
Ekonomsko snaženje zemlje dovelo je do ukidanja ograničenja broja hadžija 1961. godine, a u organizaciju putovanja uključuju se i pojedine turističke organizacije.
Prve godine nakon ukidanja cenzusa putovalo je 154 hadžija, da bi taj broj bio znatno povećan od 1966. godine, kada je omogućeno da putovanje samostalno organiziraju i turističke organizacije. Nelojalna konkurencija stalno je snižavala cijenu putovanja, a politički liberalizam omogućio je tijelima IZ-a i pojedinim imamima da pojačaju promociju među vjernicima i potiču ih da ispune jednu od važnih obaveza svoje vjere. Takva situacija utjecala je na Saveznu komisiju za vjerska pitanja, koja je dala sljedeću ocjenu:
“Neuobičajeno veliki broj prijavljenih vernika za ova putovanja, pored znatno boljih materijalnih mogućnosti poslednjih godina, može se jedino objasniti postojanjem rasprostranjene agitacije koju sprovode svi organi IVZ, počev od mesnih do Vrhovnog islamskog starešinstva.”
Komisija za odnose s vjerskim zajednicama Kosova načinila je tokom januara 1968. godine cjelovit materijal o stanju i aktivnostima vjerskih zajednica u pokrajini u kojem su ozbiljno razmotreni i problemi u vezi s hadžom. Zaključeno je da se cijena stalno smanjuje i to je ilustrirano podatkom da je 1967. godine bilo dovoljno prodati dvije, a prije rata 20 krava da bi se pokrili svi troškovi putovanja. Pojedinci su prodavali čitavu imovinu radi odlaska na hadž, a zabilježeni su i primjeri da su hadžije svoje mnogočlane porodice ostavljale bez sredstava za život. Širile su se i vijesti da državi odgovara da putuje što više hadžija, jer se na taj način navodno afirmiraju vjerske slobode i provodi emancipacija albanskog stanovništva.
Opasnost od zaraznih bolesti i restrikcije
Putovanja su postala nekontrolirana, jer se na hadž odlazilo avionom, brodom, autobusima i privatnim automobilima. Posebno su bili popularni autobusi zbog niže cijene i mogućnosti da se na putovanjima, koja su trajala i po dva mjeseca, posjeti više muslimanskih zemalja. Bosanske hadžije je 1968. i 1970. godine u autobusnoj karavani predvodio reisul-ulema Sulejman Kemura. Sljedeće godine postignut je poslijeratni rekord jer je ukupno, na različite načine, putovalo 2.211 hadžija. Bio je to uvod u probleme do kojih je došlo u proljeće 1972. godine, kada su kosovske hadžije donijele variolu, od koje je umrlo nekoliko ljudi, a kao mjera zaštite izvršeno je cijepljenje cjelokupnog stanovništva tadašnje Jugoslavije. Veliki problemi, prouzročeni unošenjem opasne zarazne bolesti, čiji je uzrok bio nekontrolirano i stihijsko putovanje u Saudijsku Arabiju, prisilili su tadašnja državna tijela da brzo i odlučno reagiraju. U novembru 1972. godine Savezno izvršno vijeće, čiji je predsjednik bio Džemal Bijedić, donijelo je “Uredbu o merama zaštite unošenja kolere”. Uredba je zabranila grupna putovanja i predvidjela dvostruko cijepljenje svih putnika koji putuju u zemlje čiji će popis odrediti Savezni sekretarijat za rad i socijalnu politiku. Kao posebna mjera, zabranjena su pojedinačna putovanja u Saudijsku Arabiju do 31. decembra 1973. godine.
Kasnije je Savezna skupština donijela i “Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti koje ugrožavaju celu zemlju”. Taj zakon poslužio je kao osnova da se pripremi i usvoji “Pravilnik o merama zaštite od unošenja kolere, velikih boginja i malarije”.
To je znatno otežalo i drastično poskupjele odlazak na hadž, a opće nezadovoljstvo izazvano posljedicama epidemije utjecalo je na tijela IZ da nakon zabrane putovanja u 1973. godini prekinu s odlascima i u sljedeće dvije godine. Islamska zajednica i njezina tijela ponovno su se našli na početku, jer je zanimanje za putovanje opalo, a u vjernika se pojavio i strah od bolesti i mogućih posljedica. Pokrenute su aktivnosti koje su trebali uvjeriti vjernike da izvrše ovu islamsku dužnost. Prvu veću skupinu, nakon epidemije, vodio je 1976. godine dr. Ahmed Smajlović, predsjednik Starješinstva IZ-a za BiH, Hrvatsku i Sloveniju. Poslije svih pregleda i dobivanja saudijskih viza u Rimu putovali su avionom JAT-a iz Beograda za Džedu. Smajlović se susreo i večerao s kraljem Halidom. Posjetili su Rabitu i razgovarali o mogućnostima pomoći te organizacije Islamskoj zajednicu u Jugoslaviji.
Paralelno s naporima da se poveća broj hodočasnika, rukovodstvo Islamske zajednice nastojalo je raznim predstavkama i u razgovorima s nadležnim državnim tijelima ublažiti stroge uvjete putovanja u Saudijsku Arabiju. Vrhovno islamsko starješinstvo obratilo se u junu 1977. godine Saveznoj komisiji za odnose s vjerskim zajednicama i ukazalo na probleme koji otežavaju uspješno provođenje hadža: “Nedostojan tretman hodočasnika na graničnim prelazima od strane carinskih organa u odlasku i povratku hadžija. Carinski organi imaju pravo pregleda putnika, ali i dužnost im je da se tom prilikom pristojno odnose prema putnicima. Međutim, u poslednjih nekoliko godina prilikom pregleda, kako u odlasku, tako i u povratku, carinski organi se grubo i nepristojno odnose prema našim hodočasnicima, a nijesu rijetki slučajevi da se grubim izrazima pa i psovkama ponižava njihovo lično dostojanstvo… Ova odredba (putovanje avionom) hodočasnike dovodi u podređen položaj u poređenju sa drugim putnicima. Smatramo da se mogu preduzeti iste zaštitne i sanitarne mjere i kod putovanja brodom ili autobusom kao i avionom, a putovanje ovim prevoznim sredstvima je celishodnije, jer omogućuje upoznavanje raznih zemalja i gradova”.
Politička dimenzija hadža
Država nije pokazala spremnost za liberalizaciju propisa, ali to nije bilo prepreka za stalno povećanje broja hadžija, koji je 1979. godine iznosio 1.320. Većina hadžija putovala je avionom iz Dubrovnika, a ne kao ranije iz Beograda. Organizacija se stalno poboljšavala, a hadžije su se trebale prijaviti na vrijeme i biti na posebnim seminarima. Uloženi su napori da se osigura dobar smještaj, a za prehranu hodočasnika brinuli su se posebno osposobljeni kuhari iz Sarajeva. Svaki odlazak korišten je da se u islamskoj štampi opširno piše o značaju hadža i manifestaciji islamske snage i jedinstva, o čemu govori i sljedeći citat: “Na Arefat smo izašli 8. zilhidžeta, odnosno 8. novembra. Arefet je teško opisati. Tu se čovjek osjeća kao na drugom svijetu, jer su sve hadžije jednako obučene, žive pod istim uslovima, iste su im želje – mole Allaha, dž. š., da im oprosti grijehe itd. Dakle, Arefet treba doživjeti. Arefet treba vidjeti i na Arefetu treba boraviti, jer nije mala stvar na jednom mjestu vidjeti dva miliona ljudi, a to ni u današnje vrijeme nikakva ljudska organizacija ne bi mogla okupiti toliki broj ljudi na jednom mjestu. Da nije ništa drugo, nego samo ovaj detalj, ako uzmemo za primjer, ko onda ima pravo da kaže da muslimani nisu jedinstveni i da islamska misao nije jaka”.
Državne komisije za odnose s vjerskim zajednicama, koje su s velikom pažnjom pratile sve događaje u vjerskim zajednicama, nisu posebno razmatrale problem hadža. Prevladavalo je uvjerenje da najčešće putuju stariji ljudi i da svi eventualni problemi mogu biti u vezi s mogućim unošenjem zaraznih i drugih bolesti. Pobjeda Homeinijeve revolucije u Iranu dalo je hadžu novu političku dimenziju, što se osjetilo u Jugoslaviji i čime su se bavile nadležne institucije.
Reisul-ulema i drugi dužnosnici IZ-a stalno su pokretali pitanje ublažavanje propisa u vezi s odlaskom na hadž, a posebno ukidanje obaveznog putovanja avionom. Prilikom večere, koju je u martu 1989. godine priredio tadašnji predsjednik Savezne komisije za reisul-ulemu Huseina Mujića i njegove najbliže suradnike, ponovljen je zahtjev da se uredba ukine, jer je u Saudijskoj Arabiji značajno unaprijeđena medicinska služba, a zdravstvena i opća prosvijećenost vjernika koji putuju na hadž je na zavidnoj razini. Isti problem, na osnovi zaključka s vanredne sjednice Vrhovnog starješinstva, pokrenuli su u razgovoru s tajnikom Savezne komisije Hamdijom Jusufspahićem beogradski muftija i Abdurahman Hukić, savjetnik u Vrhovnom starješinstvu. Kao argument naveli su da Uredba o obaveznom putovanju avionom diskriminira, jer hodočasnici Katoličke crkve putuju u Rim prevoznim sredstvima prema izboru.
Zbog poboljšane zdravstvene službe, Saudijska Arabija je ukinula obavezno cijepljenje, jer za to ne postoje epidemiološki razlozi. Daljnje zadržavanje Uredbe predstavlja ograničenje vjerskih prava muslimana, a njezino važenje je zbog čestih kršenja postalo deplasirano. Ukidanje Uredbe tražili su vršitelj dužnosti reisul-uleme Jakub Selimoski i predsjednik Vrhovnog sabora Idriz Demirović u razgovoru s tajnikom Savezne komisije krajem 1989. godine. Produbljivanje krize jugoslavenske države i slabljenje njenih funkcija omogućili su upornijim i odlučnijim pojedincima da počnu izbjegavati stroge sanitarne i druge mjere prilikom odlaska na hadž. Manje ili veće skupine odlazile su, navodno, u “šoping” u Istanbul, a nakon toga nastavljale put do Saudijske Arabije. Neposredno pred raspad socijalističke Jugoslavije 1990. godine na hadž je u organizaciji IZ-a putovalo 1.620 osoba, dok se ukupan broj procjenjuje na 3.500. Povećan broj može se objasniti slabljenjem ideološkog sistema, afirmacijom građanskih i vjerskih sloboda i pojačanom aktivnošću imama na terenu.
Navedena analiza pokazuje da veza muslimana sa svetim mjestima nikada nije prekinuta i da se na hadž išlo bez obzira na uvjete i cijenu.
Izvor: Stav.ba