Na pismeni poziv Ali-bega Firdusa i drugova održan je 3. decembra 1906. godine u Slavonskom Brodu sastanak bošnjačkih prvaka iz cijele zemlje, na kojem je utemeljena Muslimanska narodna organizacija (MNO). Većina učesnika sastanka tražila je da se autonomna borba proširi na pitanje političkih sloboda i uređenje agrarnih odnosa. Manjina je bila za to da se borba nastavi isključivo za vjersku i vakufsko–mearifsku autonomiju. Narod je kasnije prve prozvao “košćunima” a druge “mehkišima”.
Na sastanku je izabran i Egzekutivni odbor MNO, za čije je stalno sjedište određena Budimpešta. Za predsjednika Egzekutivnog odbora izabran je Ali-beg Firdus, zemljoposjednik iz Livna. U političkom programu usvojenom na sastanku u Brodu na vješt način se agrarni odnosi postavljaju kao općebošnjačko pitanje. Ističe se da je vlada pretvorila mulk (privatni) posjed u erazi miriju (državnu zemlju), “premda je to u otvorenom protuslovlju sa našom vjerom i premda se time krše izričiti principi šeriatskih propisa”.
U programu se dalje traži ukidanje naredbe o neovlaštenim iseljenicima i dozvola povratka licima koja borave izvan zemlje. Zahtijeva se uvođenje građanskih sloboda, sloboda javnih korporacija i općinskih samouprava, što ostali svijet davno već ima. Odlučno je istaknuto da “po vjerskom, državnom i prirodnom pravu mi muslimani moramo biti u neposrednoj vezi sa našim Hilafetom odnosno sa šeih-islamskom kapijom”. Neodrživo je da “inovjerna nemuslimanska vlada, upravlja islamskim potrebama i prilikama te vakufskom imovinom onako kako ona hoće”. To nije slučaj s ostalim vjeroispovijestima. Kada se Bošnjaci legalno i mirno potuže vlastima na svoja vjerska i agrarna prava, bivaju globljeni, hapšeni i internirani, dok istovremeno nadbiskup Štadler bez ikakvih posljedica otvoreno i javno kaže da ne priznaje nikakvih ministarskih naredbi niti odredaba vlade. Dok se Bošnjaci hapse i pri privatnom putovanju iz jednog kotara u drugi, dotle katolici drže javne zborove sa više hiljada učesnika. Ustaje se i protiv našeg seljaka beskućnika stvara varoški proleterijat. Sve su državne zakupnine, industrijska preduzeća i razne liferacije u rukama stranaca, “dok se i našim pokušajima staje na put”.
Na kraju se odlučno ističe da bošnjački prvaci ne rade “po naputku Srba i u korist Srbije”, što vlada širi kako bi ih diskreditirala “kod domaćeg islamskog svijeta”. Sastavni dio programa MNO bio je program lista Musavat, koji je postao zvanični organ stranke. MNO je preko ovog svog glasila, uz ostalo, posebno isticala da je “u državno-pravnom pogledu” Bosna i Hercegovina dio Osmanske carevine, a da je Austro-Ugarska samo opunomoćenica evropskih sila, koje su joj na Berlinskom kongresu povjerile upravu i uređenje te zemlje.
Početkom 1907. godine obavljeni su u cijeloj Bosni i Hercegovini izbori, na kojima je učestvovalo preko 130.000 odraslih Bošnjaka. U svim mjestima izabrani su tzv. “milletski odbori” MNO, koji su poslali svoje delegate na prvu stranačku skupštinu u Budimpeštu, 11. marta 1907. godine. Više od sto delegata ponovno su izabrali i proširili Egzekutivni odbor od 18 članova, “kojima je povjereno da o svim pitanjima zastupaju muslimanski narod Bosne i Hercegovine”. Za članove odbora izabrani su Ali-beg Firdus, Mahmud-beg Fadilpašić, Ahmet-aga Henda, Abdulah-efendija Prešljo, Mehmed-beg Džinić, Husein-beg Cerić, Ahmed-beg Cerić, Bakir-beg Tuzlić, Ali-beg Hadžialibegović, Šemsi-beg Zaimović, Osman-beg Pašić, Rifet-beg Sulejmanpašić, Šerif-efendija Arnautović, Vasif-beg Biščević, Zaim-beg Filipović, Derviš-beg Miralem, Bahri-beg Kapetanović, Mehmed-efendija Milavić i Muharem-aga Pašalić.
Iz ovog sastava odbora vidi se da su, osim trojice članova, svi ostali pripadali zemljoposjedničkom staležu. Ostale socijalne grupe u politici Muslimanske narodne organizacije nisu imale nekog posebnog značaja. U nerazvijenoj radničkoj klasi Bosne i Hercegovine Bošnjaci su bili najmalobrojniji. Krajem 1907. godine u erarnom obrtu, a pretežan dio industrije je bio u državnim rukama, bilo je zaposleno svega 2.088 Bošnjaka. Od ovih 2.088 radilo je u industriji sirovina 528, drvnoj 413, hemijskoj 268, tekstilnoj 153, prehrambenoj 394, građevinskoj 81, metalnoj 113, grafičkoj 10, elektroindustriji 12, trgovini 3, uslugama 8, i prometu 825 radnika.
Seljaštvo nije učestvovalo u političkom životu, bar ne na njegovoj javnoj sceni, ali se ne može reći da MNO nije imala odlučujući utjecaj na njega. Više od 77.000 slobodnih seljaka Bošnjaka i oko 6.000 kmetova slijedili su uglavnom vodstvo MNO, koje se umješno koristilo njihovim teškim položajem i ugroženom egzistencijom. U stvarnosti, MNO nije ništa učinila za poboljšanje položaja bošnjačkog seljaštva. Dubinu jaza između vodstva MNO i seljaštva dobro ilustrira članak objavljen u Musavatu 18. oktobra 1910, povodom agrarnih nemira u Bosanskoj krajini i Posavini. Tu se kaže da su kmetovi “seljačka rulja u kojoj ćemo gledati obične razbojnike, bez obzira da li su to pravoslavni, katolici ili muslimani”.
Muslimanska narodna organizacija, kao i prethodni Džabićev pokret iz koga je nastala, nije uživala podršku velike većine tadašnje bošnjačke inteligencije. Faktički je to bila stranka bez inteligencije i intelektualnog vodstva. Na tu činjenicu žalio se predsjednik MNO, Ali-beg Firdus u intervjuu koji je novembra 1908. u Istanbulu dao uredniku mladoturskog lista Ikdam (Progres). Tom je prilikom Firdus rekao da je bošnjački narod “bez temelja”, jer je “sva naša inteligencija na strani vladinoj i vlada njima diktira po svojoj volji i to oni izvršavaju kao sa nekom čašću”.
Uz ovakvu pasivnost i direktno oponiranje inteligencije, MNO nije mogla na kulturnom polju postići značajnije rezultate, mada je u tom pravcu činila izvjesne napore. Egzekutivni odbor je na sjednici održanoj u Banjoj Luci 6. oktobra 1907. godine donio odluku o osnivanju i usvojio pravila Muslimanskog akcionarskog društva za izdavanje novina i knjiga Hamijet (Patriotizam) s početnim kapitalom od 100.000 kruna. Ova akcija doživjela je neuspjeh.
Jedini veći uspjeh na tom polju MNO je postigla preuzimanjem kontrole nad bošnjačkim humanitarnim i kulturno–potpornim društvom Gajret, koje je 20. februara 1903. godine osnovala i vodila grupa intelektualaca političkih protivnika MNO. Na šestoj skupštini Gajreta 5. jula 1907. godine većinu su odnijele pristalice MNO, pa je za novog predsjednika Gajreta izabran Mahmud-beg Fadilpašić, član Egzekutivnog odbora stranke. Gajret je tada imao 4.082 člana.
Nova uprava povela je uz podršku stranke širu akciju za upis novih članova, a 5. augusta 1907. godine pokrenut je i društveni list. Na sjednici 6. oktobra 1907. godine u Banjoj Luci Egzekutivni odbor MNO konstatirao je da upis u Gajret nije bio onoliki “koliko dolikuje našem milletu”, pa je uputio novi apel za upis i davanje priloga društvu, pošto su njegove potrebe ogromne. Gajret je jedva uspijevao osigurati 2–8 stipendija godišnje, prema 70–90 koliko je davala srpska Prosvjeta i 30 stipendija hrvatski Napredak.
Skoro sva kulturno-politička aktivnost Stranke, osim beskrajnih pregovora sa vladom, svodila se na izdavanje lista Musavat i otvaranje brojnih bošnjačkih kiraethana (čitaonica), kojih je tada u Bosni i Hercegovini bilo više od 120. Ta aktivnost obuhvatala je uzak sloj gradskog stanovništva. Organ Stranke Musavat imao je 1907. godine tiraž od svega 1.600 primjeraka, sa 1.480 pretplatnika. To u biti nije bilo tako malo, kada je deset političkih listova, koliko ih je tada izlazilo u Bosni i Hercegovini, imalo svega oko 10.000 pretplatnika.
Dok su centri društvenog života i okupljanja kod Srba i Hrvata uglavnom bila razna pjevačka društva, dotle kod Bošnjaka tu ulogu igraju čitaonice. Ove ustanove najbolje su odgovarale karakteru i navikama prosječnog bosanskomuslimanskog svijeta. Okupljanje i razgovor ili muhabet po “kahvama”, pretresanje dnevnih novosti, osobito vanjskopolitičkih, bio je omiljeni stil društvenog života među Bošnjacima, koji je uvela ulema školovana u Carigradu. Pri ovim čitaonicama, koje se poslije 1903. godine sve češće nazivaju i klubovima, obično nisu postojale biblioteke, ali se tu mogla dobiti sva dnevna i sedmična štampa. I nakon 1903, kada se i kod Bošnjaka osnivaju i druge vrste društava, činile su čitaonice preko polovine svih bošnjačkih ustanova. Do 1903. godine radilo je u Bosni i Hercegovini trinaest kiraethana, a u periodu od osnivanja i rada MNO otvoreno je 116 novih čitaonica.
Kao i raniji Džabićev pokret, i MNO je bila u izvjesnom akcionom savezu sa srpskim nacionalno-političkim pokretom. To se na stranicama Musavata, iako oprezno, nešto češće manifestiralo, zato što je list u prvim godinama izlaženja uređivao Smail-aga Ćemalović, izrazito prosrpski orijentiran političar, a ne zato što je to bila stvarna želja vodstva stranke. Većina u Egzekutivnom odboru bila je protiv nekog čvršćeg vezivanja za srpski građanski politički pokret, posebno protiv nekih pismenih sporazuma, plašeći se, prije svega, da to narod ne bi prihvatio. Na to ukazuju riječi istaknutog vođe MNO Šerifa Arnautovića, koji je, kada su pregovori s vladom januara 1908. godine zapali u teškoće, izjavio kako se Firdus, Džinić, Fadilpšaić i Miralem “slažu potpuno” s njim da je najbolje pregovore prekinuti te slobodno potpisati slogu sa Srbima i javno kroz Evropu tražiti autonomiju, jer vlada ne dozvoljava Bošnjacima govoriti o šerijatu.
Musavat je povremeno vrlo oprezno ukazivao svojim čitaocima da je po interese Bošnjaka bolje da sarađuju sa Srbima, nego Hrvatima, pošto u programu Srpske narodne organizacije stoji da su “Bosna i Hercegovina sastavni dio Turske carevine, kojima Austro–Ugarska na osnovu mandata evropskih sila upravlja”. Naglašavalo se da MNO nema ništa protiv saradnje s “poštenim i naprednim katolicima” i nuđen im je “usmeno i pismeno” savez prilikom općinskih izbora u Mostaru 1907. godine. Ali, među njima vladaju razni aneksionaši i jezuiti, koji pristaju na saradnju jedino pod uslovom da se “odričemo sami sebe i svog roda”. Pritom se uvijek naglašavalo da su Bošnjaci jednako protiv pripajanja svoje domovine Hrvatskoj, kao i protiv njenog prisajedinjavanja Srbiji. Ali-beg Firdus je saradnju sa Srbima objasnio, u naprijed spomenutoj izjavi mladoturskom listu Ikdam, činjenicom da njegova stranka ne uživa podršku bošnjačke inteligencije i “zato mi muslimani moramo raditi sa Srbima, kod kojih je pak mnogo spremnih ljudi”.
Kada je mladoturska revolucija 24. jula 1908. vratila na snagu liberalni Midhat-pašin Ustav iz 1876, pokrenuli su muslimanska i srpska narodna organizacija zajedničku akciju da Bosna i Hercegovina kao dio Osmanske carevine, dobije svoj ustav. Zajednička delegacija, koju su vodili Ali-beg Firdus i Gligorije Jeftanović, predala je 7. septembra 1908. godine na Ilidži kod Sarajeva u tom smislu predstavku ministru Buriánu. Tu se zahtijeva “što skoriji, savremen i potpun ustav za pripadnike Bosne i Hercegovine, bez rješavanja državno-pravnog položaja ovih zemalja”, kojim bi se osigurale građanske i političke slobode, jednakost i uspostavio parlament. Pri predaji predstavke Firdus je i usmeno naglasio Buriánu da se ustav traži “bezuslovno, tj. da se ne dira u državno–pravni položaj naše otadžbine”.
Zajednička bošnjačko-srpska deputacija krenula je početkom oktobra u Budimpeštu, da pred austrougarskim delegacijama iznese zahtjev za uvođenjem ustava. Članove deputacije je na putu, 7. oktobra 1908. godine, sustigla vijest o aneksiji Bosne i Hercegovine.
Izvor: Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, BZK “Preporod”, Sarajevo, 1998