Razbuktavanja nacionalizama u svakoj od bivših jugoslovenskih republika, a posebno izbijanje oružanih sukoba, odražavalo se na položaj nacionalnih manjina, te tako i na muslimansko stanovništvo u Srbiji. Termin Musliman, pisan velikim slovom, se u Saveznoj federativnoj socijalističkoj republici Jugoslaviji (SFRJ) upotrebljavao da označi etnički identitet pojedinca, odnosno grupe, zasnovan na vjerskom nasljeđu, premda treba imati u vidu da veliki broj Muslimana zapravo nije upražnjavao muslimansku vjeru.
Kao adekvatniji, 1993. godine vraćeno je historijsko ime Bošnjak, a na muslimansko stanovništvo u Srbiji se od početka rata u Bosni i Hercegovini (BiH) počelo gledati kao na neprijatelje, na nelojalne građane koji bi mogli poželeti da se priključe matici i kojima treba pokazati snagu državnog aparata.
U sandžačkoj regiji do početka rata u BiH 1992. godine, gotovo da i nije bilo sukoba među etnički raznolikim stanovništvom. Od 1992. godine država Srbija je bila ta koja je sa svojom vojskom, paravojskom i policijom vršila represiju nad Bošnjacima u Sandžaku. Mediji su, takođe, imali važnu ulogu u kreiranju mišljenja o muslimanima kao ekstremistima koji stvaranjem “zelene transverzale” žele da BiH, preko Sandžaka, spoje sa Kosovom i bliskim istokom.
SDA i referendum
Godine 1990. u Sandžaku su Sulejman Ugljanin i Rasim Ljajić osnovali Stranku demokratske akcije (SDA) koja je privukla veliki broj Bošnjaka. Ugljanin se zalagao za autonomiju Sandžaka, dok se Ljajić trudio da Bošnjake uključi u politički i kulturni život Srbije, što je i dovelo do njihovog brzog razlaza. Sulejman Ugljanin je naredne godine formirao Muslimansko nacionalno vijeće Sandžaka (MNVS) (od 1993. godine Bošnjačko nacionalno vijeće Sandžaka), koje je potom donijelo Memorandum o specijalnom statusu Sandžaka, dokument u kom se razvija pitanje autonomije i statusa Sandžaka. MNVS je iste godine (1991) organizovalo referendum na kojem se od Bošnjaka u Sandžaku zahtjevalo izjašnjavanje po pitanju autonomije. Na referendum je izašlo 70,2% populacije, od kojih je 98,9% bilo za autonomiju. U pojavi bošnjačke političke partije i rezultatima referenduma, Srbi su vidjeli još jedan dokaz u prilog sandžačkom nastojanju da se otcijepi.
Tokom devedesetih godina, osim SDA, u Sandžaku su jak uticaj imale i Socijalistička partija Srbije (SPS) na čelu sa predsjednikom Slobodanom Miloševićem i Jugoslovenska ujedinjena levica (JUL) Mire Marković, osnovana tek 1994. godine.
Kršenje ljudskih prava na teritoriji Sandžaka
Kada je 1992. godine izbio rat u BiH, VJ je na brda oko Novog Pazara postavila svoje trupe i naoružanje6, što je sandžačkim Bošnjacima trebalo da pokaže spremnost vojske da ih napadne ukoliko pokušaju da pruže pomoć Bošnjacima u BiH. Isto se dogodilo i nekoliko godina kasnije, kada je počeo rat na Kosovu. Sa istim ciljem, snage bezbjednosti Srbije, Crne Gore i Jugoslavije (MUP, VJ i DB) su tokom 1992, ali i naredne 1993. godine pokušavale da etnički očisti sela koja su se nalazila uz granicu sa BiH, tako što su zastrašivali i hapsili stanovništvo, pljačkali kuće i uništavali imovinu. Već u izvještaju iz 1993. godine, Fond za humanitarno pravo (FHP) ukazuje na činjenicu da je raseljeno preko 1500 građana koji su živeli uz granicu sa BiH, a budući da su bili građani Srbije, za razliku od izbeglica iz Hrvatske i Bosne, nisu mogli da ostvare pravo na humanitarnu pomoć.
Dana 26. avgusta 1992, dok je čekao autobus na putu Priboj-Rudo, ubijen je Ramo Berbo, Bošnjak iz pribojskog naselja Sjeverin, od strane vojnika koji su se zaustavili da natoče gorivo. Jedan od njih mu je prišao i zatražio ličnu kartu, a kada je video ime i prezime, opalio je iz pištolja i ubio ga na mjestu. Ljudima na stanici je potom naređeno da leš bace u rijeku Lim, a istraživačima FHP-a je 1993. godine rečeno da se zbog ovog ubistva, koje se tretira kao ubistvo iz nehata, u pritvoru nalazi izvesni Dragan Lukić.
Jedan od potresnijih događaja 1992. godine svakako je otmica u Sjeverinu. Dana 22. oktobra pripadnici paravojne formacije Osvetnici predvođeni Milanom Lukićem su u mjestu Mioče u BiH izveli 17 putnika iz autobusa koji se kretao na liniji Priboj (SRB)-Rudo(BiH). Nakon što su oteti, građani Srbije su kamionom prebačeni u Višegrad, gdje su najprije zlostavljani u hotelu Vilina Vlas, a zatim i ubijeni i bačeni u Drinu. U autobusu je ostao dvanaestogodišnji dječak bošnjačke nacionalnosti jer su otmičari povjerovali da je sin Srbina do kog je sjedeo. Sljedećeg dana uhapšeni su Milan Lukić i Dragutin Dragićević, ali su pušteni već nakon devet dana. Među otetim putnicima iz Sjeverina je bila i jedna žena, Mevlida Koldžić, a do danas su pronađeni posmrtni ostaci samo Meda Hodžića.
Naredne godine, 1993, napadnuto je selo Kukurovići koje se nalazi na granici Srbije, BiH i Crne Gore. Dana 18. februara selo su granatirali pripadnici Užičkog korpusa VJ. Tom prilikom su poginule tri osobe; žena koja je u štali nađena svučena i polomljenih ruku i dvojica muškaraca, ubijenih pre nego što su ubačeni u kuću koja je potom zapaljena.Za zločin u Kukurovićima do danas niko nije odgovarao.
Samo nekoliko dana kasnije, 27. februara, Osvetnici su ponovo izvršili otmicu. Ovog puta oteto je 20 putnika iz voza broj 671 koji se kretao prugom Beograd-Bar(CG). Osvetnici su voz zaustavili u mestu Štrpci, mestu u kom on inače nije stajao, i izveli 18 Bošnjaka, jednog Hrvata i jednu osobu tamne boje kože i nepoznatog porekla. Putnici su prvo odvedeni u mesto Prelovo, opština Višegrad, gde su skinuti, opljačkani i prebijeni, a zatim u selo Mušići, gde su ubijeni, nakon čega su njihova tela bačena u Drinu.Do danas su pronađene samo četiri osobe.
Tokom 1992. i 1993. godine otmice, mučenja, ubistva, paljenja kuća, bacanje bombi, prebijanja, iznuđivanje iskaza, napadi na džamije i groblja bili su česti. U oktobru 1993. godine, održana je fudbalska utakmica između klubova Novi Pazar i Priština. Fudbalski klub Priština je bio u vlasništvu Željka Ražnatovića Arkana, vođe paravojne jedinice Srpska dobrovoljačka garda, što je i prije same utakmice izazvalo strah među bošnjačkim stanovništvom. Nakon utakmice došlo je do velikog broja hapšenja, a prilikom ispitivanja uhapšeni Bošnjaci su prebijani, udarani pendrecima po dlanovima i stopalima, vezivani, a takođe im je prećeno ubijanjem i proterivanjem, kao i pominjanjem Arkana i Šešelja.
U ovom periodu je policija često upadala u muslimanske kuće i pretraživala ih u potrazi za oružjem čiji bi pronalazak opravdao optuživanje za navodni zločin. Hapšenja su bila svakodnevna, a ispitivanja su se odvijala uz fizičko zlostavljanje koje je trebalo da ponizi, uplaši i optužene natjera na priznanje.
Fahrudin Kladačanin u tekstu Lekcije iz prošlosti navodi da je “prema podacima koje je bivši načelnik novopazarskog Sekretarijata unutrašnjih poslova (SUP) Suad Bulić naveo na lokalnoj televiziji u Novom Pazaru, kroz tretmane u SUP-u prošlo je preko 17.000 građana Sandžaka, mahom iz Novog Pazara, Sjenice, Tutina. “Informativni razgovori“ su podrazumijevali mučenje, batinanje i ponižavanje.” Zbog optužbi da žele da stvore državu Sandžak, te da zbog toga poseduju oružje, sandžački muslimani su u policijskim stanicama u Novom Pazaru i Sjenici bivali pendrečeni po golim tabanima ili primoravani da hodaju po osušenom lijepku. U vezi sa primoravanjem na davanje lažnog iskaza i navodnim planovima o otcepljenju Sandžaka, poznat je slučaj Munira Šabotića koji je u prostorijama državne bezbjednosti batinama natjeran da potpiše priznanje da je zajedno sa ostalim okrivljenima organizovao vojne štabove SDA.
Slučajeve torture u Sandžaku kontinuirano dokumentuje nevladina organizacija Sandžački odbor za zaštitu ljudskh prava i sloboda iz Novog Pazara.
Vladavina straha koja je u prvoj polovini devedesetih godina dominirala Sandžakom, oslabila je nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma u novembru 1995. kojim je završen rat u BiH. Ipak, uprkos visokoj stopi nataliteta i razvoju tekstilne industrije u Novom Pazaru, u periodu od 1991. do 2002. godine bošnjačka populacije se smanjila za 7, 88%.
Glas žrtava
“Tražili su mi oružje. Pet puta sam saslušavan. Nije mi rečeno šta tačno da donesem, nego samo da predam oružje. Jedno sto pendreka sam, da vas ništa ne lažem primio. Narede mi da kleknem na stolicu, okrenem se zidu, pa udri po tabanima. Traže da pričam ko po selu ima oružja, šta se radi po selu” – Hamid Brulić iz Raždaginje.
“Odveli su me u kancelariju kod komandira Ravića… Ravić me pitao da li znam ko je on. Kada sam rekao da ne znam, opsovao mi je tursku majku i rekao da ću videti ko je on. Udario me u lice, a ja sam udario u orman, pa pao. Šutirali su me u glavu i u stomak dok sam ležao na podu. Milicioner Dragan je tražio od komandira da me prepusti njemu, da mi on pokaže Tursku. Ispustio je krik kao karatista i pokušao da me udari nogom u prepone. Izmakao sam se i on je udario u orman. Pala je vaza sa cvećem… Naredio mi je da skinem patike, da legnem i da stavim ruke na leđa. Vezao me lisicama, uzeo je gvozdenu stolicu, postavio je iznad mene i seo. Udarao me američkim pendrekom po tabanima. Onda mi je naredio da ustanem i vezao mi lisice spreda. Šutirao me nogom u stomak i šamarao po licu. Puko mi je film, hteo sam da se bacim kroz prozor. Onesvestio sam se pa su me polili vodom. Onda je Rosić rekao da vode bitangu jer neće ništa da prizna” – jedan od navijača na utakmici Novi Pazar-Priština.
“U prostorije MUP-a Novi Pazar javio sam se 9. maja 1994. godine. Pita me jedan od njih: jesi li ti Mustafa? Jesam, kažem. Čekao sam petnaest minuta. Kaže on meni: Mustafa, znaš li zbog čega smo mi tebe ovdje pozvali? Ne znam, odgovorih mu, ja ne znam što ste me pozvali, već samo golu dušu da vam dadnem. Ja da sam imao to oružje ne bih dolazio da se ovoliko ljudi iživljava na mene. Kaže on meni, zove se Karličić, podignuvši se sa stolice – imaćeš, imaćeš tursku ti majku… Psovali su me, bili me po tabanima onom palicom, po glavi i leđima. Krivio sam se od bolova. Jedan od njih koji me je najviše tukao stavljao mi je onu palicu u usta, nije pravo nego stranom. Pao sam dolje prebijen i ponižen” – Mustafa Džigal.
“Moj otac je rođen 1957. i bio je radnik železnice. Na dan otmice na sebi je imao teksas jaknu i braon pantalone i košulju. Bio je nižeg rasta. Išao je na sastanak sindikata željeznice u Beograd, pošto je bio predsednik sindikata. Kući nam se u Prijepolje nije vratio. Nije imao ličnu kartu, a ni voznu kartu, već samo voznu legitimaciju na osnovu koje su ga identifikovali da je muslimanske veroispovesti…Ja bih voljela da odgovorni za ubistva budu kažnjeni. Međutim, kada vidim kako se suđenje u Specijalnom sudu neozbiljno shvata, sumnjam da ću dočekati pravdu u ovoj državi.” – Selma Memović, ćerka Fikreta Memovića, otetog u Štrpcima.
Izvor: Ratusrbiji.rs