Trideset godina od Referenduma o autonomiji Sandžaka

0
482
blank
Glasanje na Referendumu u Tutinu/Foto: Arhiv/Sandžačke novine

Historija Bošnjaka Sandžaka svojim cjelokupnim tokom isprepletena je s historijom svojih sunarodnjaka iz Bosne i Hercegovine, što je i razumljivo jer su Bošnjaci zajedno živjeli u različitim oblicima državnih sistema nekoliko stotina godina. Muhadžirska kretanja Bošnjaka iz Bosne masovno započinju austrougarskom okupacijom, a prva stanica na putu prema Turskoj bio je Sandžak.

Piše: Admir Lisica

U spomen ovom muhadžirluku u Sandžaku postoje ulice i naselja koja nose nazive po ovim historijskim događajima, a jedan od takvih primjera nalazimo u Sjenici, gdje postoji naselje pod nazivom Muhadžir Mahala. U tom naselju živjele su bošnjačke porodice pristigle većinom iz hercegovačkih gradova, što je rezultiralo da danas u Sjenici i okolini ima veliki broj Bošnjaka koji nose prezimena hercegovačkog porijekla, poput Mehmedbašić ili Zvizdić.  

Nezadovoljstvo sandžačkih Bošnjaka  

Bošnjaci Sandžaka iseljavali su se prema Makedoniji i Turskoj, koje su vremenom postale njihove domovinske zemlje. Oni koji su se odlučili na ostanak suočili su se s različitim srpsko-crnogorskim zločinima nad njima, posebno u Gusinju i Plavu. Progoni Bošnjaka Sandžaka intenzivirani su tokom balkanskih ratova, događaja za koje se može s pravom reći da su nanijeli nenadoknadivu štetu Bošnjacima i Sandžaku. Bukureštanskim mirom 1913. godine, koji je okončao Drugi balkanski rat, dogovorena je podjela Sandžaka na crnogorski i srbijanski dio. Nakon Berlinskog kongresa, ovo je bio drugi katastrofalni moment za Bošnjake, čije su posljedice vidljive i danas. Uprkos nepovoljnim okolnostima, Bošnjaci se tokom Prvog svjetskog rata na teritoriji Sandžaka nastoje boriti za svoja prava otvoreno i bez straha, o čemu govore i dešavanja iz 1917. godine. Naime, na koncu ratnih zbivanja u ovom dijelu Evrope, gradonačelnici sandžačkih gradova odlučili su se u augustu okupiti u Sjenici kako bi zajednički donijeli odluku o budućnosti Sandžaka i naroda u njemu. Svi okupljeni gradonačelnici i ostali učesnici konferencije opredijelili su se za posebnost Sandžaka. Srpske i crnogorske vlasti shvatile su ovaj čin kao izrazito neprijateljski, a učesnici konferencije u konačnici su morali napustiti teritoriju Sandžaka zbog represije koja je provođena nad njima.

Sjenička konferencija imala je za cilj rješavanje pitanja Sandžaka, ali je ova inicijativa prošla bez većeg uspjeha. Ulaskom u zajedničku državu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) Sandžak pada u drugi plan, a priča o njemu polahko se potiskivala iz javnosti. Neposredno i za vrijeme Drugog svjetskog rata Sandžak je bio na meti četničkih formacija koje su činile stravične zločine nad muslimanskim stanovništvom. Iako su Bošnjaci Sandžaka bili aktivni učesnici u antifašističkom pokretu, to nije imalo utjecaja na nepravdu koja im je činjena od komunističkih vlasti. Događaj u novopazarskom naselju Hadžet, gdje je ubijeno više od 1.500 Bošnjaka u vrlo kratkom periodu, dovoljno govori o odnosu tadašnjih komunističkih vlasti prema njima. Ni činjenica da je jedan od najvećih narodnih heroja bio Bošnjak iz Bijelog Polja Rifat Burdžović Tršo nije spasila intelektualce i uglednike iz Novog Pazara pred sami kraj rata. Svi ovi događaji uzrokovali su veliki egzodus Bošnjaka iz Sandžaka koji su u potragu za sigurnijim životom otišli u Republiku Tursku. Iseljavanje Bošnjaka iz Sandžaka nastavilo se tokom svih četrdeset i pet godina postojanja Jugoslavije, većinom iz ekonomskih razloga.  

blank

Za autonomiju

Neposredno prije početka demokratskih procesa u bivšoj Jugoslaviji sandžački Bošnjaci počinju s okupljanjem oko ideje Stranke demokratske akcije (SDA). Veliki skupovi u Novom Pazaru i Sjenici u ljetnim mjesecima 1990. godine pokazali su raspoloženje Bošnjaka i čvrst stav u odnosu na velikosrpske aspiracije. Događaji u Sloveniji i Hrvatskoj bili su povod da se i u Sandžaku počinje ozbiljnije razmatrati budući politički položaj ovog većinski bošnjačkog dijela u sastavu Srbije i Crne Gore. Ovo pitanje posebno je intenzivirano početkom ljeta 1991. godine, kada ugledni članovi Stranke demokratske akcije Sandžaka i ostali bošnjački intelektualci okupljeni oko Muslimanskog nacionalnog vijeća Sandžaka (Bošnjačko nacionalno vijeće – BNV) odlučuju o tome da će iskoristiti pravo predviđeno zakonima Savezne Federativne Republike Jugoslavije, a koji se tiču mogućnosti da svaka općina, regija ili republika unutar SFRJ ima mogućnost raspisivanja referenduma s ciljem rješavanja bitnih vitalnih pitanja.

Definitivna odluka o raspisivanju referenduma na teritoriji čitavog Sandžaka upućena je kao pismo tadašnjim vlastima s jasno definiranim zahtjevom 10. jula 1991. godine. Pismo su uputili predstavnici SDA predvođeni predsjednikom ove stranke dr. Sulejmanom Ugljaninom. Na očitovanje o ovom bitnom pitanju čekalo se čak tri mjeseca, a pošto se nije nazirao odgovor, Muslimansko nacionalno vijeće je odlučilo da objavi odluku o referendumu 11. oktobra i isti zakaže za petnaest dana kasnije. Uprkos negodovanju vlasti i osporavanju referenduma, on je održan, a referendumsko pitanja na dan referenduma glasilo je: “Jeste li za punu političku i teritorijalnu autonomiju Sandžaka s pravom pridruživanja jednoj od suverenih republika?”

Osim Sulejmana Ugljanina, ključnu ulogu u sprovođenju referenduma imali su tadašnji sekretar Stranke demokratske akcije dr. Rasim Ljajić, Azem Hajdarević, Fevzija Murić, Hadija Jakupović i Kasim Zornić, koji su bili članovi Centralne komisije za provođenje referenduma. Tadašnji poslanik u Skupštini Jugoslavije Rizah Gruda nailazio je na ignoriranje od kolega srpske nacionalnosti, a na njega je vršen i veliki politički pritisak jer je također bio jedan od organizatora referenduma. Kako se bližio dan početka referenduma, prijetnje, ucjene i pritisci usmjereni prema Bošnjacima od vlasti su se povećavali, ali uprkos tome, referendum je započeo s provođenjem 25. oktobra, a trajao je ukupno tri dana. Policija je privodila one za koje su sumnjali da učestvuju u procesu, a također su oduzimali i referendumski materijal. Posebno je rizično bilo dostavljanje materijala iz Novog Pazara za ostale sandžačke gradove, poput Priboja ili Pljevalja, u kojima je i prije referenduma postojala velika netrpeljivost prema Bošnjacima.

Prema zapisima u knjizi Sandžak bez Bošnjaka – velikosrpski zločinački plan, u danima referenduma i nakon njega povećana je represija prema Bošnjacima Pljevalja, Priboja i Prijepolja. Činjenica da je u haremu Husein-pašine džamije u Pljevljima 26. oktobra bačena eksplozivna naprava koja je oštetila prostoriju SDA i džamiju govori da tih dana nije bilo lahko biti Bošnjak u Sandžaku. Uprkos svemu, referendum je sproveden, a na njega je izašlo ukupno 185.437 građana Sandžaka bošnjačke, albanske, romske, srpske i turske nacionalnosti. ZA potpunu političku i teritorijalnu autonomiju Sandžaka s pravom priključenja jednoj od suverenih republika izjasnilo se 183.302 birača, odnosno 98,85 posto onih koji su izašli na glasanje, što predstavlja 69,39 posto od ukupnog broja upisanih.

blank

Rezultati referenduma nisu priznati od srpsko-crnogorskih vlasti, a od tog trenutka pa sve do kraja Agresije na Bosnu i Hercegovinu, uslijed snažne represije nad Bošnjacima, pokreću se masovna iseljavanja iz Sandžaka prema zemljama Zapadne Evrope. Oni koji nisu imali sreću da se “sklone” bili su meta državne torture i nezakonitog pritvaranja. Posebno su vlasti bile nemilosrdne prema intelektualnoj eliti i političkim aktivistima iz Stranke demokratske akcije, o čemu je snimljen i dokumentarni film. Bitno je napomenuti da je tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu u više navrata Sandžak bio na ivici ratnog sukoba, a Novi Pazar je često bio okružen tenkovima i nagomilanim vojnim formacijama. U Priboju i Pljevljima su čak napadane i izbjeglice iz Bosne, kao i oni koji su im pružali utočište.  

Reakcije Alije Izetbegovića  

Na osnovu preporuka Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, tzv. haškog dokumenta, Bošnjačko nacionalno vijeće izradilo je i 6. juna 1993. godine usvojilo Memorandum o specijalnom statusu, a  osnova za donošenje tog dokumenta bio je referendum za autonomiju Sandžaka iz 1991. godine. Politički predstavnici Bošnjaka apelirali su kod međunarodnih predstavnika za rješenje statusa Sandžaka, a uvidjevši u kakvoj se situaciji Bošnjaci tamo nalaze, više puta je u međunarodnim krugovima reagirao prvi predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović. Također, još 1990. godine na skupu u Novom Pazaru Alija Izetbegović je istakao značaj autonomije Sandžaka:  

“Dakle, tražimo i tražit ćemo kulturnu autonomiju za muslimanski narod Sandžaka. Ako dođe do ujedinjena Srbije i Crne Gore, mi tražimo političku autonomiju za Sandžak. Odričemo se sile u postizanju naših prava, ali upotrijebit ćemo političku snagu, to je druga stvar. Politička snaga ste vi ovdje, mi tamo. Ako budemo radili pravedno i pošteno, Bog će nam pomoći.”  

Također, uvidjevši opasnost koja prijeti Sandžaku, Izetbegović se zalagao za ostanak sankcija Srbiji. “Stoga, mi isto tako trebamo papagajski da ponavljamo – nema skidanja sankcija (Srbiji) dok se ne postigne pravedan mir u Bosni i Hercegovini i dok naša braća u Sandžaku ne dobiju svoja prava.” (Čudo bosanskog otpora, str. 46) Ipak, najupečatljivija poruka Izetbegovića u kontekstu položaja i statusa Bošnjaka Sandžaka bila je ona tokom govora na Samitu OIC-a u Teheranu 11. decembra 1997. godine. Tada je predsjednik Izetbegović zahtijevao da se Sandžak primi u ovu islamsku organizaciju kako bi se njegovi stanovnici dodatno zaštitili: “Nesretniji dio našeg naroda ostao je prije više od jednog vijeka izvan Bosne i Hercegovine i danas živi kao manjina u Srbiji, odnosno Jugoslaviji, u regiji koja se zove Sandžak. Ja apelujem da Bošnjacima Sandžaka priznate status muslimanske manjine u Organizaciji islamske konferencije.”  

Savremenici ovih historijskih dešavanja u Sandžaku navode da je organiziranje Referenduma o autonomiji Sandžaka iz 1991. godine bio odgovor na loš položaj Bošnjaka u Srbiji, ali i pokušaj skretanja pažnje na Sandžak od svjetske javnosti. Referendum je u konačnici i pokazatelj višestoljetne potrebe Bošnjaka u Sandžaku za vlastitom nacionalnom, političkom i kulturnom autonomijom. Za razliku od prije trideset godina, Bošnjaci se mogu pohvaliti da su se izborili za većinu traženih prava, ali autonomija u okviru Srbije i Crne Gore po principu prekogranične regije ostala je nedostižna.

Izvor: Stav.ba