Navršilo se pola stoljeća od objavljivanja knjige Ibrahima Hodžića “O intelektualnom i primitivnom poimanju vjere i vjerskih propisa”. Ovo, po mnogo čemu raritetno i nesvakidašnje štivo o vjeri, u nekim kritičkim opservacijama se ocjenjuje kao “prvo šire teorijsko djelo o islamu od jednog bosanskohercegovačkog alima napisano i objavljeno nakon 1945. godine na bosanskom jeziku.”
Piše: Mr. Meho Šljivo
Kao što sam naslov knjige jasno sugerira, teološka i apologetska misao Ibrahima Hodžića pulsira živom i oduhovljenom vjerom koja islam vidi, pozicionira i kontekstualizira u vitalnim, dinamičnim i razvojnim kategorijama egzistencije. Ukoliko muslimani teže ostvariti civilizacijski napredak, ali i moralni preporod, oni prije svega, smatra Hodžić, moraju promijeniti svoje statično, nazadno, primitivno i pogrešno poimanje vjere i nauke.
Vjera i nauka nisu u sukobu. Jedna drugoj ne proturječje, niti jedna drugu ugrožavaju. Istine vjere i naučne činjenice pripadaju posebnim realitetima. Između nauke i vjere, štaviše, postoji uzajamna saradnja i nadopunjavanje. Budući da ne postoji radikalna odvojenost vjere od znanja, ne može biti riječi o strogom i neraskidivom razgraničenju između nauke i religije.
Božijoj providnosti je, kako slobodoumno zapaža Hodžić, poznato dokle sežu granice nauke, pa je besmisleno da Bog prije učenjaka otkriva naučne činjenice kroz vjerska otkrovenja. Kada bi vjerski izvori otkrivali naučne istine, tada bi ljudski um samo stagnirao. Vjerski izvori zato ne pretiču ljudski um, nego ga stalno pokreču i podstiču. Ma koliko nauka bila progresivna, uvijek će se uz naučna otkrića uporedo otkrivati i nove nepoznanice i tajne.
Insistiranjem na komplementarnosti i koleraciji vjere i nauke u Hodžićevoj interpretaciji ne oduzima se ništa od moći i dostojanstva nijednoj od ove dvije različite vrste ljudskog saznanja i doživljaja realnosti. Dok su u vjeri najaktivniji srce, misao i duh, nauci pripadaju eksperimenti, dokazi i činjenice. Razvitak nauke čovjeku omogućava da mnogostruko upozna ćud prirode i nepromjenjive prirodne i kosmičke zakone, a religija mu daje duševni odgoj i moralnu snagu da vlada sobom. I vjera i nauka jedino mogu biti svrsishodne i sačuvati vlastiti dignitet ukoliko ostanu vjerne autentičnoj poziciji koja im jamči trajnu vrijednost na Zemlji.
Kao da Hodžić svoje akribične opservacije o vjerni i nauci u isti mah upućuje i zagriženim vjerskim fanaticima kao i agnosticima, što se da razaznati iz njegovih riječi: “Nikada znanost u ljudskim dušama ne može nadomjestiti religiju. Jer nauka je ljudska tvorevina, a religija je božanskog porijekla. Religija nije proizvod razuma i laboratorijskih pokusa (kao nauka). Jedno je znanje što nam ga daje nauka, a drugo je duševni ideal i krijepost srca, koje nalazimo u religiji. (…) Jer ljudski razum je mač sa dvije oštrice, i postoji opasnost da čovjek u svojoj obijesti okrene oštricu svoga razuma ravno u sebe…“
Neporecivo je nastojanje da Ibrahim Hodžić u svojim teološkim esejima i vazovima s mnoštvom argumenata i citata zapadno-evropskih filozofa i mislilaca osigura punovažno dostojanstvo i vjeri i nauci.
Po svemu sudeći, Hodžićeva namjera je da u tadašnjem društvenom ambijentu socijalističke indoktrinacije i ateizacije muslimanima otvori oči pred ideološkim zamkama ničim utemeljenog i rasprostranjenog suprotstavljanja nauke i vjere. Hodžić se kao trezven intelektualac svakodnevno osvjedočuje u rastuću urbanizaciju, industrijalizaciju i ateizaciju društva. U svojoj knjizi na jednom mjestu rezignirano konstatira “kako neki naši seljaci koji doseljavaju u grad lako napuštaju vjeru, baš onako jednostavno kao i seljačku nošnju“.
Hodžić čita i proučava islamske izvore i zapadno-evropske autore koji afirmativno govore o naučnom i istraživačkom duhu i razvitku, ali društvena realnost i zaostalost muslimana u pogledu razumijevanja vjerskih istina i naučnog progresa ga opominju da stvarnost nije u skladu s idealima. U tadašnjoj Socijalističkoj Jugoslaviji u drugoj polovini 20. stoljeća društvene promjene su više nego očigledne: stasava novi industrijsko-tehnički mentalitet među neobrazovanim i neprosvijećenim masama koji “gubi smisao i ukus za više duhovne vrijednosti“.
Pred tim prizorima Hodžić kao obrazovan i prosvjetiteljski orijentirani musliman ne može ostati ravnodušan. Hodžić je itekako svjestan da muslimani nedovoljno poznaju svoju vjeru i da je taj “džahilijjet“ (nezanje) glavni krivac za “krivo formirano religiozno biće“ muslimana.
Prosvjetiteljska i modernistička misao Ibrahima Hodžića čak i nakon pola stoljeća od objavljivanja knjige “O intelektualnom i primitivnom poimanju vjere i vjerskih propisa” nudi višestruko vrijedne i inspirirajuće motive i poruke.
Hodžićeva teza o tome da je primitivno shvatanje vjere proizvelo “umnu lijenost“ kod nedoraslih tumača i interpretatora vjere čini se i danas jedanako aktuelnom i prisutnom.
Dovoljno je kao ilustraciju navesti samoproglašene i nedoučene šejhove koji na društvenim mrežama i komunikacijskim kanalima neartikulirano, nazadno, primitivno, često lakrdijaški i antinaučno govore o vjeri i u ime vjere.
Apsurdi na koje Ibrahim Hodžić svojim tekstovima konzistentno ukazuje, a tiču se besmislenih pobijanja naučne istine tobožnjim vjerskim istinama koje se ne mogu naučno pobijati, preživjeli su komunistički i jednopartijski režim i ukorijenili se u muslimansku savremenost.
I danas, kao i prije pola stoljeća kada je Hodžićeva knjiga objavljena, kvaziulema sa istim srčanim žarom i retoričkom gorljivošću jalovo i bezuspješno pokušava tobožnjim kur’anskim dokazima javno pobiti utvrđene naučne istine i dokaze.
Čini se da je u jednom naizgled beznačajnom detalju sadržana suštinska značajka objavljivanja ove knjige 1971. godine.
Izdavač knjige O intelektualnom i primitivnom poimanju vjere i vjerskih propisa je Medžlis Islamske zajednice Visoko, uprkos činjenici da je Hodžić odgovornost za primitvno shvaćanje vjere i vjerskih propisa najizravnije pripisivao službenoj ulemi – neukim hodžama i nedovoljno obrazovanim učiteljima i svjetovnoj inteligenciji.
Činjenica da se široj javnosti objavljivanjem ovakve knjige plasiraju Hodžićeve ideje koje naglašeno samokritički sagledavaju uzroke muslimanskog zakašnjelog duhovnog i naučnog buđenja možda i najuvjerljivije govori o snažnoj samosvijesti tadašnje zajednice bosanskohercegovačkih muslimana.
Tu zajednicu muslimana predvođenu ulemom je, između ostaloga, određivala spoznaja da nauci i učenjacima pripada pravo na javnost, javnu kritiku i javno priznanje, a da svakoj vrsti duhovnog primitivizma i nazadnjaštva odakle god dolazilo treba stati u kraj zdravorazumskim idejama i argumentima. Ibrahim Hodžić pripadao je takvim učenjacima i takvoj zajednici, jer je i sam živio i djelovao u uvjerenju da su jedino učenjaci svjesni svoga neznanja “pošto je neznalicama sakriveno i njihovo neznanje“.
Izvor: Bosnian Experience