Rođen je u Rožajama 1869. godine, u bratstvu Kardovića, od oca mula Ahmeta i majke Nurke, rođ. Hubanić, iz Bijelog Polja. Srednjeg rasta, izuzetno širokih ramena, tamnih očiju, okruglog lica sa izbačenim jagodicama. Gusto njegovana prosijeda brada sa izraženim obrvama i ahmedijom na glavi davali su mu strog i zagonetan izraz pun poštovanja i povjerenja.
Autor: Besim Agić
U tom vremenu bio je jedan od obrazovanijih ljudi Rožaja i šire. Pored maternjeg bosanskog govorio je još sedam jezika: arapski, perzijski, turski, albanski, njemački, italijanski i makedonski. Djetinjstvo je proveo u krugu svoje porodice sa sestrama Emirom, Džemilom i Esmom, koje se udaju: Emira u Peć za Aćifa Čavolija, Džemila za Abdulaha Zejnelagića iz Rožaja (odselili u Novi Pazar, gdje im i sada živi potomstvo) i Esma u Peć u porodicu Muljhadžu. Otac mu, mula Ahmet (uvakufio je zemljište za Kučansku džamiju), pratio je sva zbivanja u Osmanlijskom carstvu i dešavanja na prostoru Balkana, kao i formiranje novih država Berlinskim kongresom 1878. godine. Sagledao je propadanje Osmanlijskog carstva plašeći se šta će novo vrijeme donijeti narodu Sandžaka. Učio je svoga jedinca hikmetu (mudrosti) da se drži vjerskih principa, istine i pravde, da ima vizionarski odnos i sva dešavanja prima sa rezervom.
Prvo vjersko obrazovanje savladao je u kući svojih roditelja. Mejtep i ruždiju završio je u Bijelom Polju, a Veliku medresu u Skoplju. Poslije završene medrese radio je kao vojni imam u Beranama sve do propasti Osmanlija na ovim prostorima 1912. godine. Za vrijeme Balkanskog rata živio je u Peći i Baranima kod Peći osam godina, radeći kao imam. U tom periodu upoznao je sve viđenije prvake Kosova: Šabana Polužu, Isa Boljetinca, Hasana Prištinu, Bajrama Curija i druge. Ženio se tri puta. Prva supruga mu je bila iz Balotića, Hadžićka (umrla je na porođaju sa ćerkom). Zatim se ženi sa Malićom Dazdarević iz Godova, sa kojom je živio u Peći, gdje mu je rodila troje djece: sina Sulja i dvije ćerke.
Prva ćerka mu rano umire, a druga Rabija-Raba (1907-1941) udaje se u Lukocrijevo, vraća se na Vuču, kod oca mula Jakupa, gdje umire u 34. godini života, gdje je i ukopana. I žena Malića mlada umire u Peći gdje je ukopana. Tako se treći put oženio Malićinom prvobratučedom, Rukijom. Sa Rukijom je imao osmoro djece – tri sina i pet ćerki. Sinovi: Jusuf, Medo i Bahrija-Beljo, a ćerke: Fatima, Aiša, Đulšaha-Taha, Nurka i Esma. U Peći su mu rođeni Suljo, Rabija, Fatima, Aiša i Taha. Formiranjem Kraljevine Jugoslavije dolazi na Vuču, 1920. godine, na imanje svoga oca mula Ahmeta. Biševo je tada imalo status općine gdje mula Jakup, radi kao državni imam.
Crnogorski napad na Šahoviće i Pavino Polje novembra 1924. godine dolio je ulje na vatru prestravljenom i izbezumljenom stanovništvu Sandžaka. Iste godine, 12. decembra, Zarija Joksimović, na dužnosti sreskog načelnika i isljednika, kreće sa žandarima u krvavi pohod rožajskim selima: Balotićima, Negušima, Besniku, Baću, Pripeču i Bukovici, uzgred ubivši 21 osobu zbog muslimanskog imena. Nakon ovog zločina mula Jakup upućuje žalbu nadležnim organima u Beogradu, ali bez uspjeha. Zato je kod Rožajaca i Biševaca stekao veliki autoritet.
Sa izbijanjem Drugog svjetskog rata i nagodbom Nijemaca i Talijana, Rožaje već od maja 1941. godine pripada italijanskoj okupacionoj zoni u sastavu tzv. “Velike Albanije” i Pećke prefekture. Nosioci “velikoalbanske vlasti” u Rožajama bili su Sako Hadžialijagić kao predsjednik Općine, Adem Kurtagić na dužnosti nonprefekta (načelnika sreza), komandir Žandarmerije bio je Ćerim Kurpejović, a vođa Vulnetarskih jedinica mula Jakup Kardović. One su organizovane avgusta 1941. godine samo na prostorima gdje je uspostavljena „velikoalbanska vlast“. Zadatak im je bio da brane lokalno stanovništvo od razularenih četničkih formacija, koje su uništavale okolne bošnjačko-muslimanske sredine.
Na poziv Aćif-efendije Hadžiahmetovića, glavnog organizatora odbrane Novog Pazara, da im pritekne u pomoć, mula Jakup je organizovao sastanak sa rožajskim i seoskim prvacima tražeći dobrovoljce da se priključe Vulnetarskim jedinicama u odbrani Novog Pazara od napada srbijanskih četnika. Ujedno obavještava prvake Peći i Kosova da i oni priskoče u pomoć. Tokom oktobra 1941. godine u Novi Pazar došlo je preko 3.200 naoružanih Albanaca iz raznih krajeva Kosova i oko 1.800 naoružanih Bošnjaka muslimana iz Rožaja, Biševa i Pešteri. Pri samom ulasku u grad, eleminisanjem četničkog mitraljeskog gnijezda, poginuli su bližnji rođak mula Jakupov, Ćamil Hajradinagin, i Albanac, pobratim Suljov sa Kosova, dok je Suljo bio ranjen u ruku.
U toku novembra mjeseca četnici su organizovali tri napada na Novi Pazar i sva tri su uspješno odbijena. Bilans ovog obračuna je bio porazan. Od sredine jula do kraja decembra 1941. godine izginulo je ukupno 507 osoba: 227 Srba, 136 Bošnjaka i 144 Albanca sa Kosova. U tom i takvom bezumlju i najvećoj opasnosti, mula Jakup i ugledni građani Novog Pazara spašavaju 420 lokalnih Srba iz grada. On se još ranije afirmisao kao zaštitnik Srba, kako navodi dr. Ejup Mušović za Mula Jakupa. Srbi su pod oružanom pratnjom Bošnjaka izvedeni iz svojih kuća i sklonjeni u sudske i zatvorske prostorije pod jakom stražom koja ih je štitila danonoćno. Komanda straže je bila povjerena mula Jakupovom sinu Sulju.
Poslije uspješne odbrane Novog Pazara za gaziju nije bilo odmora. Na poziv sjeničkog branitelja Hasana Zvizdića, mula Jakup sa svojim vulneterima i dobrovoljcima priskače u pomoć Sjeničacima, 12. decembra 1941. godine, protiv partizana koji su prekršili dogovor da ne ulaze u Sjenicu. Mula Jakup, iako zagazio u osmu deceniju, morao se boriti protiv aveti zla koja je htjela uništiti i protjerati bošnjačko-muslimansko stanovništvo i sa prostora crnogorskog dijela Sandžaka. Četnički vođa Draža Mihailović, boraveći u Crnoj Gori pod italijanskom zaštitom, januara 1943. godine naređuje mobilizaciju četnika za četvrtu ofanzivu protiv partizana. Mihailović je htio uzgred uništiti i muslimansko stanovništvo sa prostora Sandžaka. Naredio je crnogorskim četnicima pod vođstvom Pavla Đurišića da krenu ka Bosni, preko Sandžaka, i usput “očiste” sve pred sobom.
U Bijelom Polju su 10. januara 1943. godine potpuno uništili 33 muslimanska sela, ubili 400 “boraca” (dječaka i staraca) i oko 1000 žena i djece. Poslije neuspjelog pokušaja četnika da poharaju Gornji Bihor, kojeg su branili dobrovoljačke jedinice mula Osmana Rastodera, on obavještava mula Jakupa da četnici kreću prema Rožajama kako bi se povezali sa srbijanskim četnicima. Mula Jakup je odmah pozvao dobrovoljce da se priključe njegovim jedinicama u odbrani Rožaja. Bitka na Kacuberu je počela 12. avgusta 1943. godine u vrijeme Ramazana. Mula Jakup je poslao čovjeka na Kosovo tražeći pomoć u ljudstvu i oružju, našta su se albanska braća odmah odazvala i stigla na Kacuber, dižući moral kod lokalnih branitelja. Front koji je na Kacuberu otvoren uspješno je odolijevao i trajao sve do oslobođenja Rožaja od strane partizana.
Da bih saznao što više o mula Jakupu kao čovjeku, vjerniku, mualimu, roditelju, bratstveniku, komšiji, prijatelju, građaninu, nisam mogao naći insana bilo koje vjere ili nacije da je rekao nešto ružno ili pogrdno za njega. Tako smo imali sreće da se čujemo i vidimo sa njegovom ćerkom, sada rahmetli, Đulšahom-Tahom, dvadesetak dana prije njene smrti. Ova čestita hanuma u svojoj 89. godini života, sa puno bola, topline i ponosa pričala je o svom rahmetli ocu, natapajući suzama maramicu u mršavoj ruci. “Bio je mnogo blage naravi, nikada nam nije viknuo, tepao nam je i davao lijepe nadimke. Često bih ga čula kako govori našoj majci, kada bi se naljutila na nas: ‘Najveća Alahova blagodat su djeca, dunjaluk je njima okićen, budi dobra prema njima koliko možeš.’ Najviše pamtim vrijeme koje smo proveli na Vučoj. Dolazilo nam je mnogo svijeta, nikada sami nismo bili, sa Kosova, Pešteri, Rožaja i okolnih sela“ Sjeća se dolazaka Hasa Rožajca (Zejnelagića), sa braćom Redžom i Ramom, koji su kod njih boravili po nekoliko mjeseci, kao i za vrijeme rata kada su se krili kao komunisti. Tu su nalazili sklonište i zaštitu proleteri Hivzija Ćatović i Mustafa Pećanin. „Haso i braća su od babove sestre Džemile, udate za Abdulah-agu Zejnelagića“ – kaza nam. Bila je u kući kada su mula Jakupa odveli otvarajući im vrata, o čemu nije htjela pričati.
Razgovor o mula Jakupu sa Suljovim sinovima Rifatom-Rifom i Džemom više je bio vezan za njihovog oca Sulja, kako nam rekoše: „Poslije smrti djeda nam mula Jakupa, babo je pobjegao u šumu krijući se sedam mjeseci, strahujući da i njega ne ubiju. Čitavu zimu bio je u izbjeglištvu krijući se u selima Bukovici, Crnokrpama, Besniku i na Vučoj kod Dema Košute, da bi se na proljeće, po nagovoru polubrata Jusufa, predao vlastima. Tada smo živjeli na Vučoj“ Džemo nam je pričao: “Tri puta dolazila je OZN-a kod kuće i vršila pretres da bi uhvatili rahmetli baba. Prvi put su došli iz Tutina, a dva puta iz Rožaja. Kada su došli iz Tutina majku su htjeli da povedu sa sobom, misleći valjda da će na taj način primorati oca da se preda. Bajro Dazdarević, majkin rođak iz Godova, bio nam je tada u posjeti, nagovarao nas je da plačemo i vrištimo koliko možemo da bi je ostavili, što smo ga i poslušali. To nam je i pomoglo, nisu je poveli za Tutin.”“ Rifo se sjeća kao dijete kada su pobjegli u Tutin i stanovali u zgradi Profekture: “Poslije smo došli na Vuču, a djed nam, mula Jakup, otišao je za Rožaje.”
Posjetili smo i Esmu, najmlađu ćerku mula Jakupovu, udatu za Selima Redžepija u Peći “prije 44 godine”, kako nam kaza u šali. Esma je rođena 1934. godine. Bolesna od šećera, bješe oslijepila, ali bistra uma, sjeća se gotovo svih detalja njihove porodične tragedije, iako je imala 11 godina kada su joj baba ubili. Pričala nam je kako je čula kada je 1912. godine mula Jakup doselio u Peć, pa onda u Barane, gdje je radio kao imam i starješina sela. “U Peć mu je rođeno troje djece od Maliće, a od Rukije: Fatima, Đulšaha-Taha i Aiša. Kada smo živjeli na Vučoj, Jusuf i Nurka su išli u školu u Godovo, a Fatima i Taha nisu učile školu.” Esma nam je govorila o mula Jakupovom hapšenju i ubistvu.
“Prije ubistva babo je bio u Peći sa Suljom. Kada je htio krenuti za Rožaje sestra ga je nagovarala da ostane, da je još rano da ide, jer ko zna šta mu se može desiti, ali je on nije slušao. Kada je stigao u Rožaje neko vrijeme nije izlazio iz kuće. Neki su saznali da je došao i dolazili su da ga vide i muhabete. Trajalo je tako oko desetak dana. Jednog dana mu je došao i predsjednik suda Rožaja. Dugo su prijateljski razgovarali i na kraju, kada je krenuo, rekao mu je da bi trebalo da se preda jer nije nikakvo zlo napravio. ‘Baš zbog toga što se ne osjećam krivim zašto da se predam. Ako im trebam tu sam’ – odgovori mu babo. Naveče istog dana oko 11 sati majka je slučajno pogledala kroz prozor, govoreći: ‘Efendija, avlija je puna vojske.’ ‘Neka, došli su po mene’ – odgovori babo. U tome se ču kucanje na vratima: ‘Ko je? – upita otac. ‘Narodna odbrana’ – odgovori muški glas. Babo krenu da otvori vrata. Taha ujagmi prva i otvori ih dok se babo nalazio iza nje. ‘Jesi li ti mula Jakup Kardović’ – upita jedan iz grupe gledajući baba. ‘Jesam’ – reče mu on. ‘Ajde, pođi sa nama na saslušanje’ – kaza mu ovaj. Dok je babo tražio nešto toplije da obuče, među onima koje smo vidjeli prepoznali smo naše prijatelje i komšije koji su vršili vlast u Rožajama. Pošto su ga poveli nije prošlo 10-15 minuta čula se rafalna pucnjava. Majka je vrisnula: ‹Jadnoj meni, ubiše ga.› Bilo je to 11. februara 1945. godine. Te noći u kući bili su majka, ja i sestre: Taha, Nurka, Aiša i brat nam Beljo. Plakali smo koliko smo mogli iz glasa, čitavu noć. Hala Bija (Čelebija Ademović, rođ. Kardović), naša rođaka i prva komšinica, sa rođakom Idriz-agom otišla je da vidi šta je bilo. Kada ga je ugledala mrtvog u lokvi krvi na ulici, plakala je pokušavajući sa Idrz-agom da ga donesu kući. Neki od ubica pokušali su da ga ne daju, ali Abaz-aga Fetahović, tada komandant mjesta, rekao je: ‹Zar vam nije dovoljno što mu glavu uzeste, hoćete i narod na noge da dignete.› Naredio je da ih puste da ga odnesu kući pomažući im. Tada smo živjeli u kući Hamzagića, koju je kasnije kupio Muharem-Mulje Agović. Dženaza je bila sutradan. Hala Bija je dovela mula Meda Pećanina, koji ga je ogasulio. Laneno krvavo platno kojim ga je mula Medo obrisao još se čuva kod potomaka ovoga šehida. Čitavo Rožaje bilo je u opsadi vojskom dok je trajala dženaza. Plašili su se njegovih saboraca, vulnetarskih dobrovoljaca i prijatelja da ne bi što pokušali. Dženaza je bila mala, jer je naređeno da niko ne smije iz kuće izaći dok se ne ukopa“ – završava svoju životnu tragediju ova čestita muminka očiju punih suza, ne ispuštajući iz svojih ruku tespih i maramicu.
Tako je stradao, na pravdi Boga, gazija i šehid mula Jakup-efendija Kardović. Nije bilo suđenja, sudije i porote, ni svjedoka, samo dželat i nevina žrtva u tamnoj zimskoj noći, čijoj čestitoj duši nisu mogli ništa sramno staviti na teret. Njegov jedini „,grijeh“ bio je što je štitio sebe i druge od četničke krvave kame i nerazumnog istrebljenja Bošnjaka sa prostora Sandžaka. Štitio je i svoje krvnike koji su uznapredovali u novoj vlasti zahvaljujući svojim grješnim rukama kojima su oduzeli mnogo života, pritom zaboravljajući na savjest, moral i bojazan da će im se nešto desiti od Boga ili potomaka njihovih žrtava. Uzeti ihtijara (starca od 76 godina) iz toplog porodičnog gnijezda u februarskoj hladnoj zimskoj noći, ubiti ga na 150 metara od kuće sa 27 rana dobijenih od ruku nekih pojedinaca van svake je pameti. Jedan od njih se kasnije i hvalio kako je pucao u njega, kaza ćerka mu Esma. Najveća sumnja za mula Jakupovo ubistvo pala je na Dragišu Bućkovića, nosioca partizanske spomenice i oficira OZN-e, iz Dapsića, koji je kao informbiroovac u zatvoru na Golom otoku pričao da ga je on ubio, kao i Zariju Joksimovića u Peći, hadži Selima – komandanta Čakora i mnoge viđenije ljude.
Njegov lik, merhamet kojim ga je Bog obdario, moral i djelo, njegov životni put, ostat će vječno upamćen i živjet će u svim budućim generacijama Rožaja i Sandžaka, neće se zaboraviti kao što nije zaboravljen do sada. Velikani ne umiru, oni žive sa svojim narodom sve dok taj narod postoji. Tako će vječno živjeti svi gazije i šehidi Sandžaka. Mula Jakup je bio poput hrasta koji je svojom ogromnom krošnjom štitio dio sandžačkog prostora od mećave zlikovaca, od nerazumnih i bijesnih koji su, poput provale oblaka uz grmljavinu i prasak munja, htjeli uništiti gnijezda u njegovim krošnjama. Poštovani gazijo i šehidu, tvoje krhko tijelo predao si zemlji, sa dobrom će te narod spominjati. Neka ti ruh (duša) razgleda rajske vrtove i neka te izabranim Allah nagradi. Neka je rahmet tvojoj plemenitoj duši, najveći među velikima, cijenjeni, uvažavani i poštovani branitelju, gazijo i šehidu mula Jakupe Kardoviću.
Iz rukopisa ”Znameniti Bošnjaci rožajskog kraja” rahmetli Besima Agića