Jusuf Mehonjić je veliki sandžački junak, borac protiv terora nad bošnjačkim narodom u periodu prije, u toku i neposredno poslije Prvog svjetskog rata, zaštitnik nemoćnih i siromašnih, jedan od vođa i koordinator poznatog pokreta otpora u Sandžaku. Ostao je zlatnim slovima upisan u historiji Bošnjaka kao legendarni vođa pobunjenika koji nije prihvatio novu vlast Kraljevine Srbije na prostoru Sandžaka.
Rođen je 1883. godine, u selu Grnčarevu, kod Bijelog Polja. U pokret otpora se uključio u proljeće 1913. godine, u vrijeme kada su crnogorske četničke grupe u sandžačkim gradovima vršile masovna zlodjela nad nevinim bošnjačkim stanovništvom. Jedna od žrtava tih zločina bila je i Jusufova sestra, na koju je nasrnuo tada po zlu poznati crnogorski četnik Todo Marković. Po priči, Jusuf se tada javno zarekao da će spasiti obraz svoje sestre i odmetnuo se. Nakon što je pronašao i ubio Toda Markovića, Mehonjić je kasnije, sa svojim ljudima, širom bjelopoljskog kraja, štitio Bošnjake od ovakvih i sličnih nasrtaja.
Grupe otpora protiv terora, koje se u literaturi poistovećuju sa tzv. komitskim pokretom, u Sandžaku se, inače, pominju još krajem XIX i početkom XX stoljeća. Krajem 1912. godine one postaju masovnije, a sa jačanjem terora nad sandžačkim Bošnjacima, nakon proglašenja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, 1918. godine, postaju znatno organizovanije, teritorijalno raširenije i brojnije.
Pokret nije, kako se to jedno vrijeme nastojalo prikazati, imao hajdučki karakter, već je, zapravo, bio svojevrstan odgovor na zločine nad sandžačkim Bošnjacima i pokušaj njihovog istrebljenja. U tom periodu na području Sandžaka postojalo je 12 takvih grupa a najčuveniji vođa čitavog pokreta bio je vođa bjelopoljske grupe Jusuf Mehonjić, koji će kasnije postati koordinator i glavni vođa svih grupa pokreta otpora u Sandžaku.
O razlozima formiranja ovog pokreta sam Jusuf Mehonjić najbolje je jednom prilikom objasnio zarobljenom načelniku Prijepoljskog okruga, govoreći mu da je to učinio „zbog toga što se nad Muslimanima (Bošnjacima – prim. autora) čini nepravda i teror“ i da su “Muslimani (Bošnjaci) mnogo šta pretrpjeli od Crnogoraca u Kolašinu, a također i u okrugu bjelopoljskom, gdje je ubijeno 1.500 Muslimana (Bošnjaka), a da za to niko nije odgovarao“.
Grupe sandžačkog pokreta otpora najčešće su imale od 20 do 70 boraca. Svaka četa imala je ograničen prostor djelovanja (najčešće područje jednog sreza). Četa Jusufa Mehonjića, marta 1921. godine brojala je 22, a jula 1922. godine 70 boraca.
Osim područja bjelopoljskog kraja, sa svojim borcima Mehonjić je povremeno prelazio i na susjedne terene, naročito na područje oko Tutina i Pešteri.
Pljevaljska četa, kojom je komandovao Husein Bošković, također čelnik ovog pokreta, bila je relativno manja, ali veoma pokretljiva i uspješna. Četa je imala veoma dobro organizovanu jatačku mrežu i po svojoj snazi bila je jedna od prvih grupa.
Pored Jusufa Mehonjića i Huseina Boškovića, kao istaknutiji prvaci u to vrijeme pominju se i Feriz Salković, Mula Agan Kojić, Deko i Hajro Hajrović, Amir Kocović, Jusuf i Sait Hadrović, Vejsel Đukić, Huso Šabotić, Nazif Škrijelj i drugi.
U samom narodu, širom Sandžaka, pripadnici ovog pokreta i njihovi vođe su uživali veliki ugled i imali su veliki broj pristalica. Vlasti Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca za borbu protiv njih koristile su posebne žandarmerijske jedinice, vojsku, te borce po zlu poznatog četničkog vojvode toga vremena Koste Pećanca.
Jusuf Mehonjić je, u vezi sa tim, u pismu upućenom načelniku Bjelopoljskog okruga, 21. maja 1924. godine, kazao sljedeće: “I tako sa Božijom pomoći jedanaest godina borim se uz prkos neprijatelju, najprije (protiv) Crne Gore, pa protiv Nesretnog Švabe, pa protiv vas, evo pet godina. Što ste znali i umjeli marifetluka kurisali ste (preduzeli), i sa novcem, i sa patrolama, i sa špijunima – da nas smirite, i nije vam dao Bog.”
U istom pismu, Mehonjić je djelimično objasnio i socijalnu stranu svog pokreta, ističući da njegovi članovi ne čine “nered na siromahe, ni Srbe, ni Turke”, već “samo na bogate i na one što čine zulum narodu”.
U prvoj polovini 1924. godine pojedine grupe pokreta otpora iz Sandžaka uključiće se u borbe oko svrgavanja vlasti u Albaniji, u organizaciji Kosovskog komiteta pod vođstvom Bajrama Curia. Juna 1924. godine, oni su uspjeli da oslobode Skadar i Tiranu i da uspostave demokratsku vlast na čelu sa pravoslavnim sveštenikom Fan Fanolijem. Uz pomoć najvišeg državnog rukovodstva Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, zbačeni albanski diktator Ahmet-beg Zoga se, u decembru iste godine, međutim, ponovo vraća na vlast. Pokret otpora u Sandžaku je tada prestao da postoji i djeluje kao jedinstvena cjelina. Jedan od njegovih vođa Husein Bošković emigrirao je za Tursku a zvanične vlasti Kraljevine SHS aktivno su počele sprovoditi kampanju za omogućavanje emigracije u Tursku za sve njegove pripadnike, organizujući u isto vrijeme i akcije njihove likvidacije u Albaniji slanjem svojih plaćenika za njima. U jednoj takvoj akciji ubijen je i vođa sandžačkog pokreta otpora Jusuf Mehonjić, za čije se ubistvo veže ime Gani-bega Crnovršanina iz Đakovice, poznatog agenta Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
Iako su mnoge pojedinosti iz biografije Jusufa Mehonjića nepoznanica, prema svjedočenju njegovih savremenika, on je bio izuzetno mudar i pismen čovjek, što potvrđuju i njegova pisma upućivana predstavnicima vlasti povodom čestih slučajeva terora četničkih jedinica nad Bošnjacima širom Sandžaka.
Istražujući epske i junačke pjesme u Sandžaku, profesor Univerziteta u Pragu Matija Murko, u svojim radovima zabilježio je da je Jusuf Mehonjić pisao dnevnik u desetercu, i da je taj dnevnik policija zaplijenila za vrijeme jedne od potjera na limskom mostu Ribarevine. Taj dnevnik, međutim, nikada nije pronađen.
Izvor: Monografija “Sandžački Bošnjaci, Muhedin Fijuljanin, CBS Tutin