Husein Bašić, Bošnjak koji nije pristao da povije kičmu

0
980
blank

Husein Bašić se rodio 1. februara 1938. godine u Plavu, Kraljevina Jugoslavija. Bio je književnik, ali i visoko rangiran funkcioner u socijalističkoj Crnoj Gori. Takođe, bio je akademik Dukljanske akademije nauka i umjetnosti (DANU), dobitnik brojnih društvenih i književnih priznanja. Nabrajanje podataka iz biografije ipak nedovoljno kazuje o suštinskom značaju Bašićevog lika i djela. Zato da bismo razumjeli stvari do kraja moramo se vratiti Bašićevoj biografiji, tačnije djetinjstvu koje je najodgovornije za to u kakvu ćemo ličnost odrasti.

Za Al Jazeeru piše Edin Smailović

Dvije su ključne istorijske okolnosti koje su oblikovale Bašićevo književno djelo i društveno-politički angažman, ali i njega kao ličnost. Prva je tragična epizoda iz 1913. godine, van svake sumnje najveća mrlja u savremenoj istoriji Crne Gore, a to je nasilno pokrštavanje muslimana Plava i Gusinja. Ovaj događaj, u kojem je ubijeno između 500 i 1.200 muslimana (Bošnjaka i Albanaca), a 12 do 14 hiljada ljudi bilo prinuđeno da prisilno pređe u hrišćanstvo, ostavilo je kolektivnu traumu na muslimansko stanovništvo ovog kraja koja se do danas transgeneracijski prenosi. Ova tragedija nije zaobišla ni Bašićevu porodicu. O ovome se pričalo unutar zidova i nemoguće da Bašić ove priče nije čuo.

Druga gorka epizoda je trajala duže, a to je period svemoći Aleksandra Rankovića, za vrijeme kojeg su muslimani Sandžaka, Kosova i Makedonije građani drugog reda. Mnogi će se u tom periodu odlučiti na emigraciju u Tursku, a Bašić će tome svjedočiti kao dječak i kasnije kao odrastao čovjek. Iz ovih nesrećnih epizoda nastaće skoro cio Bašićev književni opus. Usud muhadžirluka, neprekidnog bježanja u posljednjih 300 godina, isključivo zbog “krivice“ imena glavna su tema skoro svih njegovih proznih djela. Bašićev književni rad, ali i društveni angažman su nastali pod uticajem sveopšteg nacionalnog buđenja, činjenicom da su Muslimani (sa velikim slovom “m”) priznati kao jedan od ravnopravnih naroda u socijalističkoj Jugoslaviji.

Centralna tema Bašićevog književnog djela

Husein Bašić će se u književnoj javnosti prvo predstaviti kao pjesnik, tako da 1970. godine izlazi njegova zbirka poezije Od bisera ogrlica. Uslijedile su zbirke poezije Bestražje, Prošle noći, Utra, Jata u nevidjelu. Takođe, tokom ove decenije (1970-1980) objavio je i zbirku priče Neviđena zemlja.

Prekretnica u Bašićevoj književnoj karijeri uslijediće izlaskom romana Tuđe gnijezdo, 1980. godine. I to je ono što će predstavljati centralnu temu Bašićevog književnog djela. Bašić je imao hrabrosti da se kroz ovaj roman, kao i kroz romane Pusto tursko, Kapija bez ključa, Kosti i vrane i Bijeli Azijati, dotakne dekonstrukcije zvaničnog državnog istorijskog narativa kako u Crnoj Gori, tako i u Jugoslaviji. Bašić je zajedno sa svojim zemljakom Zuvdijom Hodžićem u periodu od 1971. do 1991. godine, zapravo bio u okvirima Crne Gore, isto ono što su Mak Dizdar, Meša Selimović, Derviš Sušić i Ćamil Sijarić bili u okvirima Bosne i Hercegovine i socijalističke Jugoslavije.

Tako je Bašić u svojim djelima osvetljavao „terru incognitu“, dramu jednog naroda i jednog prostora, slom i raspad cijelog jednog orijentalno-islamskog, ali istovremeno i evropskog svijeta koji se desio odlaskom Osmanskog carstva.

Taj uslovno dualni identitet Bošnjaka (Evropljani, ali i muslimani), neprihvatanje koje vodi ka nasilju i na kraju nažalost genocidu, Bašić je prikazao, ali i smatrao bogatstvom.

Nažalost, devedesete će donijeti nove seobe na ovim prostorima. Sve to će sam Bašić doživjeti jako emotivno, što se najbolje vidi u zbirci poezije Kad su gorjele Božije kuće, objavljenoj 1994. godine. Bašić je jedan od rijetkih koji je na vrijeme prepoznao opasnost od krvave drame na prostorima bivše Jugoslavije. Bašić će 1990. godine napustiti Udruženje književnika Crne Gore zbog podrške istog politici Slobodana Miloševića.

Javno protiv fašizma

Tri godine kasnije, ratne 1993. godine, Bašić će dati ostavku na članstvo u Odboru za književnost Crnogorske akademije nauka i umjetnost (CANU) uz sljedeće riječi: „Ne mogu da budem član u Akademiji koja u svom programu i radu ne tretira ni jedno pitanje od značaja za narod kojem pripada, a koji čini 15 posto stanovništva Crne Gore. Takođe, ne želim biti član Akademije koja podržava politiku koja sprovodi genocid nad muslimanskim narodom u Bosni i Hercegovini“.

Zbog ovih stavova je Bašić bio šikaniran i otpušten s posla, ali to ga nije spriječilo da se aktivno suprostavlja zlu. Naprotiv. Zajedno sa crnogorskim književnikom Milikom Pavlovićem i istoričarem Radojem Pajovićem osnovaće organizaciju “Javnost protiv fašizma“, a sa grupom bošnjačkih intelektualaca časopis i udruženje Almanah, čiji je utemeljivač, idejni tvorac i prvi predsjednik upravo bio Bašić.

Husein Bašić je preselio u vječnost prije 15 godina. Ukopan je u rodnom Plavu, a lokalni kulturni centar nosi njegovo ime. Sa ove distance, može se zaključiti nekoliko nepobitnih činjenica. Husein Bašić je bio izuzetak među bošnjačkim društveno-političkim prvacima u Crnoj Gori. Nimalo poltron, principijelan i dostojanstven, Bašić je neminovno bio meta onih koji su bošnjačko političko biće htjeli svesti na dekoraciju i klimoglavce. Istina, klimoglavaca kako tada tako i danas ne nedostaje. Danas, 15 godina od Bašićeve smrti, među Bošnjacima Crne Gore nema ličnosti sa takvim dostojanstvom i principima, kao i ličnosti koja ima toliko uvažavanja od strane uslovno kazano onih drugih u Crnoj Gori. Zašto je to tako, ne može se odgovoriti u malo riječi.

Napravio ogroman podvig

Na samom kraju, ako treba definisati Bašićevu ličnost u jednoj rečenici to bi bila sljedeća: bio je to čovjek koji nikada ni u kakvim okolnostima nije pristao da povije kičmu. A to je na ovim prostorima, gdje su olako letjele glave sa ramena za sitnicu, ogroman podvig.

Treba i jasno kazati da se ni Bošnjaci, a ni država Crna Gora, nisu adekvatno odužili ni njemu kao ličnosti, niti njegovom djelu.

Zato će biti nužno novo čitanje Bašićevog djela i njegovo reaktuelizovanje, kao i povratak morala i dostojanstva u politički i javni život.

Ovo je važno zbog nas svih koji ostajemo da na ovim prostorima zajednički bitišemo i da konačno pronađemo način da bez nasilja koegzistiramo, a to je bio i san samog Huseina Bašića. Da narod kojem pripada konačno živi jedan dosadno normalan politički i svaki drugi život i da više niko nikada za temu ne bude imao seobe.

Na nama je da pokušamo da taj njegov san postane i stvarnost.

Izvor: Al Jazeera