Odgovarajući na pisanje Bosanske vile, koja mu je 1890. godine objavila nekoliko pjesma, Safvet-beg Bašagić u Glasu Hercegovca naredne godine objavljuje pjesmu U očajanju, u kojoj su i sljedeći stihovi:
“Safete, jadni sine, de kaži pravo djedu,
Je si li Srbin ko što svjetina danas gudi?
Ako si – unuk mi nisi! Ja te se odričem sada
Na oči djedova tvojih, na oči čestitih ljudi.”
Dedo, premili dedo, Božju ti vjeru dajem
Da Srbin nisam bio, niti sam, niti ću biti
Govore da sam rek’o, nu ja se ne sjećam ništa
Jer nisam svjestan mog’o tako što u snu sniti.
O tome Muhamed Hadžijahić u knjizi Od tradicije do identiteta: geneza nacionalnog pitanja bosanskih muslimana objavljenoj 1974. godine piše:
“Mnogo pažnje izazvala je pojava Bašagićevog imena u Bosanskoj vili. U broju 19-20. od 1890. godine Bosanska vila je donijela na uvodnom mjestu Rodoljupke ‘bega Bašagića s Nevesinja ravna’ uz ovaj komentar od strane uredništva:
‘S osobitim oduševljenjem i neopisivom radošću primamo ovog svjesnog Muhamedovca u bratski zagrljaj i vazda mu rado ustupamo mjesta za rad u ovome listu, kao i svoj drugoj braći Muhamedovcima. Beg Bašagić ima dara, ima poleta, to se vidi po ovom prvenčetu, samo treba da ga usavršava, i ko zna, vremenom more steći lijepa glasa. Ovu prvu svoju pjesmu poslao nam je uz ovako pismo: ‘Čuo sam da rado primate pjesama od Srbina Muhamedovca. S toga evo i mene kao takoga, da prvi zvuci mojih javor gusala odjeknu u našoj Bosanskoj vili. Od sada ako Bog da i sreća junačka, biću marljivi saradnik vašega cijenjenoga lista, ne samo pjesama nego i svačim drugim što mi uzide od ruke. Pravo vele stari: ‘Svaka tica svome jatu, a bez brata teško bratu.’ Tako misli i osjeća kod nas svaki svjestan Muhamedanac. Tako, braćo mila, poznajmo se, grlimo se i ljubimo se, jer samo u našoj ljubavi leži sreća naša. U bratskom zagrljaju prije ćemo stići do sretnije i ljepše budućnosti naše, ako Bog da.’
Bašagić, koji se tada nalazio u petom razredu gimnazije, odmah je reagovao poričući da se osjećao Srbinom. U pismu od 2. II. 1891, koje je poslao don Frani Milićeviću, a ovaj ga objavio zajedno s pjesmom U očajanju, Bašagić među ostalim kaže:
‘Napredak u 11. broju prošle godine me je lijepo poučio: srpstvo i pravoslavlje su dvije stihije, koje se ne mogu i ne dadu rastaviti. Dakle i ja, Safvetbeg Bašagić s Nevesinja ravna, kao svi pravi muhamedanci, odmah sam došao do zaključka da su srpstvo i muslimanstvo dva kontrasta, koji se ne mogu i ne dadu sastaviti. Te sada, oslanjajući se na fetvu Eššebabetu šebetun min-el-džunun jasno i glasno, pravo, zdravo, oštro, bistro, jasno i svijesno opozivam, da Srbin nijesam.”
Izvor: STAV