Autor: Nadir ef. Dacić
U prirodi je čovjeka da čuva i otima od zaborava mnoge ljude i događaje, njihove želje i sudbine i da se na taj način oduži svome rodu i zavičaju. Vrijeme neumitno prolazi. U njemu su se rađale generacije, živjelo, stvaralo i umiralo. Ostali su plodovi rada, ali mnogo toga je zaboravljeno. Prijepoljski kraj ja davao istaknute ličnosti u mnogim oblastima ljudske djelatnosti. Dao je veliki broj vjerski obrazovanih ljudi (uleme): imama, hatiba, hafiza, mualima, muderisa, kadija, muftija, šerijatskih sudija, pa čak i jednog zamjenika reis-ul-uleme, o kome želim govoriti. Pored toga, on je bio muftija u više gradova bivše Jugoslavije, šerijatski sudija, prvi potpredsjednik ZAVNOS-a, narodni poslanik, rodoljub, patriota, istinski protagonista zajedničkog života ljudi različitih vjerskih i nacionalnih opredjeljenja. To je Murad ef. Šećeragić.
Murad ef. Šećeragić rođen je 5. februara 1882. godine, od oca Abdulaha i majke Vezire. U Prijepolju je završio iptidaiju i Ruždiju, nakon čega je primljen za pripravnika u Prvostepeni sud, a poslije dvogodišnjeg rada i položenog ispita postavljen je za pisara u istom sudu, da bi 1909. godine bio postavljen za sekretara šerijatskog suda u Prijepolju, u kome je radio do Prvog balkanskog rata (1912), kada je mobilisan kao rezervni oficir u rangu ađutanta-komandanta bataljona u osmansku vojsku. Njegov vojni rok trajao je svega 15 dana i to u intedantskoj službi u Pljevljima, u kojoj je stekao čin rezervnog oficira i pošto je bilo dopušteno da se s jedinicom prebjegne u Bosnu ili demobilisan vrati kući, Šećeragić je izabrao drugu mogućnost, pa je doživio ulazak srpske vojske u Prijepolje, pod komandom pukovnika Anđelkovića. Našao se u delegaciji sastavljenoj od Srba i Bošnjaka, koja je posjetila tog pukovnika da bi ga obavijestila o stanju građana u gradu i okolini i čula šta će poručiti narodu preko nje. Tom prilikom je formirana privremena uprava grada od građana obje nacionalnosti u funkciji privremenog administrativnog organa.
Nakon Prvog balkanskog rata Murad ef. je otputovao u Carigrad na studije. S bogatim životnim iskustvom, solidnim šerijatskim i opštim obrazovanjem i pod pritiskom unutrašnje radoznalosti, Murad ef. se našao u Carigradu neposredno iza rata u kome je Turska bila poražena. Dovoljno zreo i iskusan da bi se prepustio iskušenjima metropole, on se predao realizaciji cilja koji ga je doveo tamo i zbog kojeg je ostavio porodicu i zavičaj, pa je, položivši ispite na jednom odjelu Kadi-ul-Kudata stekao zvanje šerijatskog sudije i ubrzo dobio postavljenje za kadiju u Turhalu, okrug Tokat, u oblasti Sivas. U zvanju kadije u Turhalu Šećeragić se bavio uspješno poslovima suzbijanja eškije (drumskih razbojnika), realizacijom programa Crvenog polumjeseca i podizanjem škola, u čemu se istakao i kroz to stekao povjerenje svojih pretpostavljenih, kako se da zaključiti po tome što mu je povjeravano da u odsutnosti kajmekama obavlja njegove poslove, ali i ugled u čitavoj Anadoliji. No, sve to nije moglo nadoknaditi nedostatak zavičaja i porodične ljubavi.
Kada je napustio Tursku marta 1914. godine, u Bukureštu je zaključen mirovni ugovor između zaraćenih Balkanskih država s jedne i Turske s druge strane. Kada je došao u Prijepolje zatekao je majku i suprugu jako bolesne, pa ih je, kako sam piše, odveo u Pribojsku banju na liječenje i tog dana saznao da je u Sarajevu izvršen atentat na Austrougarskog prestolonasljednika Ferdinanda, te je istog dana zatvorena granica na Uvcu prema Bosni. Kasnije je buknuo Prvi svjetski rat. Austrougarska vojska je okupirala pored drugih krajeva i Sandžak.
Rješenjem Vrhovnog muftijstva u Nišu postavljen je za muftiju u Priboju nekoliko mjeseci prije početka Prvog svjetskog rata i na tom mjestu je ostao do 1. maja 1915. godine, kada je premješten u Niš, gdje je ostao do aprila 1919. godine. Za okružnog muftiju u Kumanovu postavljen je rješenjem ministra vjera u Beogradu 1924. godine. Tu se susreo s kriznim stanjem građana. Zatekao je administraciju na turskom jeziku, tako da su sve odluke i presude morale biti prevođene na srpski jezik preko tumača kojeg su plaćale stranke koje vode spor i to po cijeni koju je prevodilac određivao, te su tako bili izloženi dvostrukom maltretiranju, psihičkim neugodnostima i materijalnim izdacima. Kada su 1925. godine niški muslimani došli u konflikt sa tadašnjim muftijom, preko tadašnjeg predsjednika Vlade Nikole Uzunovića, izdejstvovali su da na mjesto njihovog dotadašnjeg muftije postavi Šećeragića. Niški okrug obuhvatao je srezove, Niš, Leskovac, Lebane, Prokuplje i Pirot, uglavnom užu Srbiju, u kojoj je Šećeragić upoznao dobrotu i srdačnost naroda kako u sudu tako i u životnoj praksi – na putovanjima, u susretima, u gostima, na banketima. Često je evocirao uspomene na posjete Leskovcu u pratnji uglednog građanina Niša Ševket bega Nevzadbegovića, koji mu je organizovao doček s pleh muzikom i zastavama.
Na preporuku Nikole Uzunovića, 15. jula 1927. godine premješten je za okružnog muftiju u Velesu. Pri polasku mu se razbolio 16. godišnji sin Abdulah, učenik 4. razreda gimnazije, dobije upalu slijepog crijeva i poslije operacije nastupi kriza i smrt. U Velesu je stekao veliki broj prijatelja obje vjeroispovijesti, naročito je imao prijateljske odnose s tadašnjim protom Nikolom Jovićevićem, sa kojim je sarađivao u prikupljanju finansijskih sredstava za finansiranje prikupljanja kostiju poginulih srpskih i savezničkih vojnika, palih u Prvom svjetskom ratu u okolini Velesa, i za podizanje zajedničke grobnice sjeverno-afričkih muslimana kod džamije u Velesu, te grobnice za srpske i francuske vojnike, nakon čega je održana veličanstvena svečanost kojoj su, pored velikog broja građanstva, prisustvovali i tadašnji vladika a kasnije Patrijarh Varnava, Francuski konzul u Beogradu, vojni odred sa pleh muzikom, i drugi, koji su odali zasluženo priznanje vjerskim zajednicama za uloženi trud i postignute rezultate.
Kako je u Velesu u to vrijeme harala tropska malarija, od koje su se Murad ef. i cijela njegova porodica zarazili, bio je prisiljen da traži premještaj a i građani Tetova su od Ministra vjera energično tražili da se postavi za muftiju u Tetovu, pa je u septembru 1928. godine postavljen i stupio na dužnost. On je organizovao muftijstvo, svu administraciju uspostavio na službenom jeziku, izdejstvovao kod Ministarstva vjera da se postavi za muftijskog pripravnika Fuad Zukić, svršenik šerijatsko sudačke škole u Sarajevu. Na osnovu odluke Kasacionog suda u Beogradu da se dodjeljuje u nadležnost Muftijstvima da vrše ostavinski postupak zaostavština muslimana i rješavaju po masama maloljetnika, oko 1000 takvih predmeta preuzeo je od dotičnog suda i ubrzao njihovo rješavanje. Osim toga, organizovao je kurs službenog jezika za 26 džematskih imama, koji nisu znali voditi matične knjige, uspostavio imamsku kancelariju sa pisarom koga su oni plaćali od svog dodatka iz državne kase.
Kada je 1930. godine donijet zakon o osnivanju šerijatskih sudova i o šerijatskim sudijama, Murad ef. je kraljevim ukazom postavljen za sreskog šerijatskog sudiju u Tetovu. Međutim, muslimani okupljeni oko Dr. Džafera Sulejmanovića, senatora i Srbi predvođeni Markom Petrovićem, narodnim poslanikom, uspjeli su da kod predsjednika vlade 4. juna 1932. godine izdejstvuju njegov premještaj u Štip za sreskog šerijatskog sudiju. Iako nije objavio dan svoga odlaska građani su u ogromnom broju došli da ga isprate i na taj način izraze svoju zahvalnost za njegova nastojanja da im pomogne u izvlačenju iz vjerske učmalosti i kulturne zaostalosti.
U Štipu je stupio na dužnost sreskog šerijatskog sudije 1932. godine i poslije izvjesnog vremena Ministar Pravde postavio je i šerijatskog sudskog pripravnika sa kojim je obavljao poslove, koji su mu spadali u nadležnost. Prema njegovom kazivanju stanovnici sreza štipskog su muslimani turskog porijekla, jako skromni i pošteni, prema kojima se maćehinski postupa, nemaju ni osnovnih škola na svom jeziku, a kamoli srednjih i stručnih, niti kakvih kulturnih ustanova, pa su u velikom broju selili u Tursku.
Na želju i molbu građana Novog Pazara prihvatio je premještaj u taj grad, koji je dobio 24. jula 1936. godine, za sreskog šerijatskog sudiju. Seleći se za Novi Pazar, ogroman broj građana sa suznim očima ispratili su ga do željezničke stanice a Sreten M. Čočić, tadašnji predsjednik Prvostepenog suda u Štipu komponovao je i pjesmu posvećenu njegovom službovanju u tom kraju.
Prilikom stupanja na dužnost u Novom Pazaru zatekao je mnogo nagomilanog posla u šerijatskom sudu, naročito ogromnu sumu deponovanu u finansijskoj upravi prispjelog novca iz Ministarstva Agrarne Reforme za isplatu vlasnicima bivšim čitluk sahibijama za oduzeta zemljišta u srezovima Deževskom, Štavičkom i Sjeničkom. Nalozi su glasili na bivše vlasnike koji su većinom bili pomrli pa je trebalo ustanoviti njihove nasljednike, putem ostavinskih rasprava za izdavanje naloga, koliko kome nasljedniku treba isplatiti od prispjele sume. To je bio ogroman i komplikovan posao a u šerijatskom sudu zatekao je samo jednog administrativnog službenika.
Godine 1938. Šećeragić je unaprijeđen u rang Vrhovnog šerijatskog sudije pri Apelacionom sudu u Skoplju. Nakon tri godine službovanja nastupio je Drugi svjetski rat, kada su Njemačka i Bugarska vojska okupirale Skoplje. I kako ističe sam Šećeragić, naročito su Bugari počeli pljačkati muslimane, zlostavljali i ubijali. Zato je on sa još dvojicom kolega, vrhovnim šerijatskim sudijama, vakufskim direktorom i uglednim alimom Hadži Sait ef. Idrizom, kao delegacija otišli Bugarskom guverneru Kozarovu i potužili mu se za zločine, pljačke i ubistva, koje vrše bugarski vojnici. On je obećao da se to više neće desiti, i naredio je da se uhapšeni mladići puste iz zatvora.
Šećeragić je u Prijepolje došao jednog majskog dana 1941. godine iz svog skopskog progonstva i bio iznenađen zabrinutošću građana s kojima se sreo. U Prijepolju je zatekao hrvatsku vojsku, takozvanu NDH, pod komandom pukovnika Stjepe Jakovljevića i njihovu žandarmeriju sa fesovima na glavama iz Bjelovara. Oni su odmah po dolasku počeli stvarati nered, pljačkati blago po selima, neke Srbe progonili, osnovali opštinsku upravu bez učešća Srba. Počeli su stvarati razdor između Muslimana i Srba.
S jeseni, 1943. godine, bujica revolucionarnog zamaha obuhvatila je skoro čitav Sandžak i taj uzlet u njemu stvorio je u prostrani slobodni teritorij na kome su užurbano uspostavljane komande mjesta, organizovani narodnooslobodilački odbori sl. U sklopu te djelatnosti osnovan je prvi Sreski narodnooslobodilački odbor u Prijepolju, s predsjednikom Sretenom Vukosavljevićem i potpredsjednikom Muradom ef. Šećeragićem. Uspostavljanjem narodne vlasti na širokom prostoru Sandžaka, narastanjem snaga narodnooslobodilačkog pokreta i otvaranjem povijesne perspektive naroda, stvoreni su uslovi za udaranje temelja narodnoj državnosti, pa je u tu svrhu formiran Inicijativni odbor za sazivanje skupštine na kojoj bi se osnovalo Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka. Skupština je održana 20. novembra 1943. godine u Pljevljima, kojoj je prisustvovalo 250 delegata, iz pet srezova Sandžaka. Sandžak je dobio svoju najvišu vlast, čiji su vrh zauzimali Vukosavljević i Šećeragić, višestruko simbolizirajući pobjedu prijateljstva, bratstva i jednistva, odanosti i časti. Odani NOB-u i revoluciji sa Trećom proleterskom brigadom prešli su trnovite borbene staze, djelujući snažno politički na narodne mase u krajevima kuda su prolazili.
U Predsjedništvo skupštine N.R. Srbije izabran je 11. novembra 1945. godine, za narodnog poslanika N. Skupštine F.N.R.J. u vijeću Naroda i za člana ustavotvornog odbora. Rješenjem Predsjedništva vlade N.R. Srbije od 2. aprila 1945. godine, kao bivši sudija iz Skoplja preuzet je u državnu službu i postavljen za službenika Predsjedništva vlade N.R. Srbije. 27. juna 1945. godine izabran je za člana vjerske komisije N. Skupštine Srbije, 11. jula 1945. godine po drugi put odlikovan je ordenom bratstva jedinstva I reda. Za vrijeme trajanja poslaničkog mandata u N. Skupštini Srbije i u saveznoj skupštini Jugoslavije zalagao se za obnovu ratom opustošenih i razorenih krajeva domovine, oko snabdijevanja životnim namirnicama stanovništva Sandžaka. Predvodio delegacije kod mjerodavnih radi izgradnje puta Dralica-Nova Varoš, koji veže Sandžak i Crnu Goru sa Srbijom, kao i izgradnju puta Prijepolje Sjenica, izgradnju željezničke pruge kroz Sandžak, o izgradnji bolnica i apoteka i postavljanje ljekara i apotekara.
Za zamjenika reis-ul-uleme za bivšu Jugoslaviju Sabor IZ-e je izabrao Šećeragića 20. jula 1947. godine. Na toj dužnosti, sa solidnim poznavanjem njenih primarnih potreba, sam bez polizičkih kompleksa i drugih opterećenja našeg podneblja, Šećeragić preuzima lavovoski dio posla na snimanju stanja Islamske zajednice i uspostavljanju njenih novih administrativnih struktura. Na mjestu zamjenika reis-ul-uleme ostao je do 1961. godine. Murad ef. je sa grupom prvih hodočasnika iz Nove Jugoslavije obavio hadž 1950. godine. Umro je u Sarajevu 1979. godine, gdje je i ukopan. Dva puta se ženio i imao osmoro djece.
Bošnjačko nacionalno vijeće je 2012. godinu proglasilo Godinom bošnjačkog kulturnog nasljeđa u Srbiji i u tom kontekstu organizovalo postavljanje table na kućama i objektima u kojima su živjele i djelovale znamenite ličnosti iz bošnjačke historije, među kojima je i Murad ef. U organizaciji Bošnjačkog nacionalnog vijeća je 3. avgusta 2012. godine na kući u kojoj je stanovao Murad ef. u Prijepolju otkrivena spomen-tabla.
Izvor: Bošnjačka riječ