Piše: Almir MEHONIĆ
Prošle je nedjelje balkanska javnost informirana o smrti dviju značajnih ličnosti. Bogu na istinu, što bi rekli Bošnjaci, otišle su duše Borke Pavićević i Momira Bulatovića.
Bile su to suprotstavljene ličnosti i za vrijeme života, tako da su i reakcije javnosti povodom vijesti o njihovoj smrti sasvim logično oprečne. Po Bošnjake i Bosnu također. Borka je bila naš prijatelj. Momir naš dušmanin. To su pokazali oboje, na svoje načine i sa svojih pozicija, u onom najtežem vremenu. Vremenu kada je ljudi poput Borke bilo vrlo malo “s one strane Drine”, a neljudi, poput Momira, na pasija preskakala.
Momir Bulatović bio je bivši predsjednik Crne Gore i predsjednik Savezne vlade SR Jugoslavije, kao i bliski saradnik Slobodana Miloševića. Za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu podržavao je velikosrpsku politiku i bio jedan od ljudi koji su bezuvjetno podržavali svaki potez Miloševića.
U jednom od svojih posljednjih intervjua rekao je:
“Obožavam Republiku Srpsku. Bio sam sa ljudima koji su učestvovali u mirovnim pregovorima, crtali granice, ja svaki ovaj detalj znam, odbolovao sam sva ona ratna zbivanja i sa ponosom mogu sebi da kažem – ej, bre, uspio si kada si u Dejtonu bio u tom timu koji je napravio ovu ljepotu koja se zove Republika Srpska.”
No, u intervjuu za seriju Smrt Jugoslavije TV BBC Bulatović je opisao i detalje nastanka te “ljepote”, odnosno “da je prilikom putovanja na Pale tokom rata primetio da su u Republici Srpskoj sva muslimanska sela spaljena, a da se na samo 100-200 metara od njih u srpskim mestima živelo kao da sukoba nema”.
Drugo, ljepše lice Srbije, ali ono koje je konstantno u manjini, bilo je oličeno u Borki.
Rođena je 1947. u Kotoru u Crnoj Gori. Bila je art direktorica Beogradskog dramskog pozorišta, ali je 1993. godine smijenjena nakon javnih političkih i antiratnih izjava. Bila je žigosana. Proglašena srbomrscem. Ušla je čak u uži izbor od “30 najvećih srbomrzaca i izdajnika među javnim ličnostima”, koji su sastavile srpske neonacističke organizacije. Komentirajući taj spisak, Borka je, u svom maniru, rekla da “od ljudi sa spiska može da se napravi odlična vlada”.
Nakon izbijanja ratnih sukoba u Hrvatskoj, a kasnije i u Bosni i Hercegovini, postaje učesnica Civilnog pokreta otpora. Bila je članica Beogradskog kruga, udruženja slobodnih intelektualaca, od osnivanja. Centar za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu osniva 1994. godine, od kada je i direktorica ove ustanove.
Bilo je to vrijeme kada su nam u ludilu agresije, etničkog čišćenja i genocida riječi poput onih Borkinih bile kao mehlem na naše rane. Lijepe, hrabre, istinite riječi koje su dolazile iz Beograda, iz tog centra zla i mržnje, značile su za Bosnu ne samo podršku već i nadu da humanizam i savjest “tamo” nije umrla, da dobrih ljudi još uvijek ima, da ima nade za ozdravljenje.
I poslije rata je Borka nastavila govoriti.
“Mi treba da se sećamo i govorimo o Srebrenici, jer je zločin usađen u društva. I ako se o tome ne govori, ljudi nastavljaju da čine zločine na razne načine. Kada nemate svest o učinjenom zločinu, onda se u društvu razvija nasilje, i to je kazna za neshvaćeni zločin.”
Ovo su riječi koje je Borka Pavićević izgovorila prije dvije godine u Evropskom parlamentu povodom otvaranja izložbe fotografija Dade Ruvića “Srebrenica 2009-2017”:
“Jezikom moramo poštovati Srebrenicu, nedopustivi su eufemizmi. Vrlo često se u Srbiji kaže ‘ono što se dogodilo’. Šta se dogodilo? Kako se to ‘nešto događa’? I valjda smo bili deo toga što ima ime i prezime. Kad jednom počnete da upotrebljavate eufemizme i lažete, onda vi i u ostalim delovima života to isto činite. Zato je važno da smo precizni i smeli, da imenujemo i kažemo – genocid.”
I danas, dok se sjećamo Borke po dobru i Momira po zlu, u Srbiji, našem susjedstvu, žive neke druge borke i momiri. Nažalost, i danas, kao i devedesetih, borke su u manjini, a momiri vladaju. I neće biti promjene dok se uloge ne zamijene. Nema promjene dok istina ne pobijedi laž.
A nama, nažalost, nema mira ni mirnog sna dok je god tako.
Izvor: Stav.ba