Piše: Alija Džogović
Tutin je danas najljepše mjesto u Poibarju, na rječici Vidrenjak – simbolu leksičko-semantičke čistote, gradić koji ima perspektivu da premosti Ibar – s ove strane tamo i sa one strane ovamo, i da dostigne simbiozu sa reljefom isto onako čudastveno kao Tatranska Lomnica. U ovom lijepom prirodnom ambijentu nema mjesta gdje se ne može napraviti kuća, bašča, ulica, most, put u sve pravce po Pešteri, i Sandžaku – da geografski, jezički i historijski povezuje Bošnjake, njihove gradove, sela, usamljene škole, imanja.
Ovaj, danas gradić a već sjutra veliki grad, ima i znanja i hrabrosti, što pokazuje afirmisani progres u ovim krajevima: ekonomski, graditeljski, edukativno-prosvjetni, kulturni – koji su, integralno posmatrani, u stalnom kreativnom usponu.
Danas Tutin, sa okolinom, ima vrlo razvijenu kulturno-prosvjetnu mrežu, čak i dvije biblioteke, kao i veliki broj intelektualaca i visokoškolovanih i učenih ljudi, koji žive ovdje i čine da Tutin postane oaza ljepote i uzor rada i mira – da iz ovog mjesta ljudi ne odlaze (da se ne “odlivaju njegovi mozgovi”) već da u njega dolaze ljudi dobrih namjera i znanja.
Tutin može, radom i pameću, postati veliki polis – svojim geografskofiziškim likom i svojim duhovnim resursima i mostovima. Kažem, može. I ne bih se smio zakleti da ne može.
Ovaj gradić uz Vidrenjak, i cijeli sandžački vilajet, imaju umnih ljudi. Eto, baš odavde, jedan naš Bošnjak je profesor filozofije u Kep’nhavenu (u Danskoj), doktorirao je tamo – na Sörenu Kjerkegoru, kojeg danas tumači ne samo danskim studentima već i cijeloj filozofskoj i umjetničkoj Evropi, od Sartra pa ovamo. A onaj (sandžački) pjesnik-latinist – Sinan Gudžević, rodom i dušom sa “nebeske sohe” istočno od one antičke Sinice (Sjenice), ima uvaćavaju}e mjesto na Katedri za latinski jezik u Zagrebu gdje tumači Katula, Ovidija, Horacija, Propercija i druge slavne pjesnike rimske pismenosti.
A na Harvardskom univerzitetu, odavno, još od Alberta Lorda i Parry Milmana, postoji katedra na kojoj se izučavaju djela Avda Međedovića – savremenog balkanskog Homera (a time i bošnjačko usmeno pjesništvo i bosanski jezik). I ovdje negdje, na Rogozni, bježeći od varvarskih kama, umro je veliki narodni pjevač, o kojem je sa najvećim divljenjem pisao Matija Murko, profesor Univerziteta u Pragu, or Huso Husović – porijeklom iz Kolašina, koji se poslije izgona i pokolja Kolašinaca nastanio baš ovdje, negdje u okolini Tutina. Pamtiće iz ovih krajeva kazuju da je or Husov mezar negdje pokraj puta na planini Rogozni. Ne zna se da li tamo postoji kakav stećak, makar i simbolično, gdje bi mogao biti ćufik na kojem se “odmorio” Ćor Huso i otišao u svoj Dženet i u bošnjačku historiju.
Po predanju, koje kazuju stariji ljudi iz sêl na Rogozni, veliki narodni bard Huso Husović je umro 1912. godine negdje na ovoj planini, u zbjegu koji se kretao prema Ibru i Kosovskoj Mitrovici. Sahranili su ga mještani na mezaristanu u selu Komine, više Lukara. Po pričanju profesora Selima Šaćirović a na ovom seoskom mezarištu nalazi se Husov mezar sa bašlukom i natpisom na arapskom jeziku i pismu. Selim Drpljanin (Šaćirović), djed profesora Selima Šaćirovića, ukopao je na mezarištu u selu Komine, nekog svojeg ahbaba čije je ime bilo Huso.
Po jednom drugom predanju mezar or Husa se nalazi u Banjskoj. On je, u zbjegu, uspio da si|e do Banjske, ali je tu umro. Neka mu je rahmet… Na istoričarima, i pjesnicima, je da utvrde gdje je Husov mezar. Tutinski intelektualci mogu da iniciraju ova istraživanja. Potrebno je spojiti kulturnu izoglasu Obrov Avda Međedovića (kod Bijelog Polja) i Rogoznu or Husa Husovića.
U Sandžaku ima još mnogo umnih ljudi. Njima ne treba pjevati one insinuativne stihove da ostanu u svojem lijepom zavičaju. To oni znaju i bez tđe pjesme. Sandžak je bošnjački Đulistan, njihov Širaz, pun svakojake ljepote. On nije na periferiji, već u srcu Evrope, i iz njega se može ići na sve strane svijeta i sa njega se može gledati cijeli dunjaluk. Sandžak je i lijep i stasit…
O ovim krajevima lijepo su pisale one dvije Engleskinje – Urbi i Mekenzijeva, putopisci i poštovaoci ljepote, a posebno o jeziku Bošnjaka kojim se ovdje govori. Jednim tarihom moglo bi se to obilježiti baš ovdje – u Tutinu, na ploči ugrađenoj u zid nekog objekta kulture.
Neka je čast pjesnicima, i svim drugim piscima, iz ovih krajeva, što bilješe sve ono što treba da bude zapisano – za historiju. Kao što bi zabilježeno ime Tutin –davno, u imenoslovu nekog naroda kojeg danas ima samo u historiji. A moguće je da su Bošnjaci biosupstrat toga naroda iz historije i sa ornamenta na onim brojnim mrkim stećcima i nebrušenim stelama na mogilama i humkama širom Sandžaka, Bosne i Hercegovine – odnosno cijelog Mediterana.
Tutin je vrlo stari oronim na reljefu pored rječice Vidrenjak. Daleki stanovnici ovih krajeva dadoše mu ime za sva vremena. A gore, na brdu, izgradiće gradinu – da bi bili bliži suncu i slavili stare bogove, kojoj neki drugi narodi dadoše ime Gradina, nešto od nje porušiše i kamenje razbacaše, jer nisu bili graditelji već uhode i grabljivice koje su se prikradale gradinama “krećući se od grma do grma”. Ovo je zapamćeno u narodnoj tradiciji i potvrđeno historijskim spisima.
Možda je onu gradinu smislio onaj stari Grk što je na Đurđevdan (!) orao po tutinskim ledinama, pa kada nije izorao zemlju, prebacio je ralo i volove preko ramena i odselio negdje prema jugu. Ipak, sve će biti da je na onom brdu neko temeljio istoriju u čast slavne Teute, koja bijaše kraljica u Rizoni (Risnu) i čija je kraljevina obuhvatala stari Catareo (Kotor), Raguzu (Dubrovnik), Onogošt, Osrtos, a na sjeveru do Ursule i (možda) do Singidunuma.
Sve može biti i ne biti…
Raguza i Rogozna zaista mogu imati velike sličnosti u svojoj fonološkomorfološkoj, ali i semantičkoj, strukturi. Kao što imaju fonološke sličnosti apelativni likovi teuton, geusis, beuses – odnosno makro toponimi Tutin, Gusinje, Buzet. Pitanje je, dadoše li ime Tutinu stari Autarijati, Piruste (nekadašnji Peraštani), Mataružani ili neko drugo pleme srodno njima.
Ja mislim da je neko i prije ovih plemena živio u Sandžaku. Riječ ima nauka: lingvistika, onomastika, istorija… Supstitucija vokalske sekvence eu u pravcu u (njegove fonološke vrijednosti u dijahroniji) može biti značajan ključ za etimološku identifikaciju i dalje proučavanje supstrata Tutin i svih drugih lingvističkih tajni iz najstarijih vremena i civilizacija. Ili još daljih i dovoljno neidentifikovanih Alaroda koji po Mediteranu gradiše nekropole i hramove motivisani egipatskim graditeljstvom iz doba faraona. A može biti i neka još starija civilizacija.
Sve može biti ili ne biti… Ali, činjenica je da trajnost lingvističkih supstrata otključava sva vrata najstarije istorije i najstarijih kultura, pa i onih u Sandžaku u kojem žive Bošnjaci, i drugi narodi. Jezik sandžačkih Bošnjaka je bosanski – isto onako i onoliko kakav je u državi Bosni i Hercegovini. To je onaj lijepi jezik “dobrih Bošnjana” koji kao historijska i kulturna tekovina traje neprekidno od Povelje bana Kulina do danas. Za ovaj jezik Radoslav Katičić, hrvatski lingvista, sa naučnom sigurnošću rekao je (u časopisu Jezik 35 / 1987): “…naziv jezika po imenu naroda izriče nešto po sebi jednostavno i očito: postoji narod i taj narod ima svoj jezik”. O ljepoti bosanskog jezika i njegovoj semiotici i umjetničkoj funkciji oduševljeno je pisala književnica Isidora Sekulić (v. Bosanski jezik, govor i stil, 1941): “Jezik Bosne, to je jedna kolektivna umjetnost čiste genijalnosti, od ranga narodnih umotvorina, ali koja nije samo čudo prošlosti, nego je i čudo sadašnjosti”.
Bosanski jezik ima svoju autentičnost u djelima sandžačkih pisaca: Ćamila Sijarića, Muhameda Abdagića, Ragipa Sijarića, Hoda Katala, Rasima Ćelahmetovića, Murata Baltića, Ismeta Rebronje, Omera Turkovića, Jašara Redžepagića, Mevlude Melajac, Šabana Šarenkapića, narodnog pjevača Džemaila Arnautovića, osobito i do najviših jezičko-folklornih visina u epici Avda Međedovića, Ćor Husa Husovića, Murata Kurtagića, Ašira Čorovića, Kasuma Rebronje; u djelima bosanskih pisaca, u antologijama epskih i lirskih pjesama svih Bošnjaka (pa i onih na Kosovu – u šarplaninskoj homerskoj arei). A tek kakva je čarolija bosanskog jezika ostvarena u poemi “Ševa” Skendera Kulenovića! Univerzalna umjetnička ljepota – fonološko-morfološka, sintaksičko-strukturalna, onomatopejska, distinktivno-semantička, metaforička, zvukovno-ritmička, čulna i stilotvorna!
Ova kraća panorama o Sandžaku, Bošnjacima i jeziku Bošnjaka samo je smjernica da se u ovom naučno-istraživačkom pravcu nastavi sa kompletnom prezentacijom i afirmacijom neospornog autoriteta ovoga jezika, njegove tradicije i kulture. Danas je anahronizam da bošnjačke škole, biblioteke i druge ustanove sadrže u svom imenu odrednice iz nebošnjačkog antroponimskog sistema. Zato je, u ovim diskursima potrebno izvršiti razumne korekcije. Jer Bošnjaci imaju svoj jezik i svoje ime.
Bosanski jezik i njegova usmena i pisana tradicija istorijska su realnost i bitan faktor u sadržajima evropske, i svjetske, kulture.
(Tutinski zbornik broj 4., Tutin, 2004.)