MAJSTORI BOŠNJAČKOG PJESNIŠTVA: Rasim Ćelahmetović

0
232
blank
Foto: Nedžad Smailagić/sandzacke.rs

Poezija Rasima Ćelahmetovića gorko misli da ne bude gorče, vidi crno da ne bude crnje, odnosno razbija klišeizirani pristup narodnoj historiji, spušta historiju na nivo stradalničkog svakodnevlja. Pjesme njegovih lirskih knjiga nastajale su u drugoj polovici prenapetog prošlog vijeka. Dosta je dobrih gorkih knjiga napisano u kriznom završetku vijeka! Ali upravo Ćelahmetovićeve pjesme o brisanim putevima Sandžaka, životu na granici i preko nje nastale su pod mračnim plaštom ovog razdoblja.

Piše: Almir Zalihić | Stav.ba

Rasim Ćelahmetović posve je osobena, autentična, umjetnička persona u bošnjačkom poetskom kolopletu. Radni vijek proveo je u Industriji “Poliester” u Priboju. Jedan je od osnivača Kluba pisaca u Priboju i utemeljivača književne, vrlo respektabilne, regionalne manifestacije “Limske večeri poezije”. Rasim Ćelahmetović dobitnik je književnih nagrada “Blažo Šćepanović” (dva puta), “Limskih večeri poezije”, “Vukovi lastari”, “Vijesti”, “Susreti drugarstva” i dr. Dok je za doprinos u razvoju kulture dobitnik najvećih priznanja Opštine Priboj, “Zlatne značke” Kulturno-prosvjetne zajednice Srbije, kao i najvećeg priznanja u oblasti kulture Sandžaka “Dukat Isa-bega Ishakovića”, koji se dodjeljuje za kulturno stvaralaštvo i doprinos u očuvanju kulturne baštine Bošnjaka.

Rasim Ćelahmetović se još 1974. godine knjigom Preprane vatre javio kao gotov pjesnik. Ćelahmetovićevu poeziju nakon toga doživljavamo kao zavičajnu lirsku dramu (Zimzelene tuge, Kazivanja o crnim gujama, Pisma sinu Samiru). Junak ove drame vodi nas iz knjige u knjigu (iz čina u čin) u poetsko rasvjetljavanje egzistencije, naročito u graničnim situacijama, kao što su dobro i zlo, ljubav, patnja, smrt.

Poezija Rasima Ćelahmetovića u pomenutim knjigama gorko misli da ne bude gorče, vidi crno da ne bude crnje, odnosno razbija klišeizirani pristup narodnoj historiji, spušta historiju na nivo stradalničkog svakodnevlja. Pjesme ovih lirskih knjiga nastajale su u drugoj polovici prenapetog prošlog vijeka. Dosta je dobrih gorkih knjiga napisano u kriznom završetku vijeka! Ali upravo Ćelahmetovićeve pjesme o brisanim putevima Sandžaka, životu na granici i preko nje, nastale su pod mračnim plaštom ovog razdoblja. Crna intonacija ovih pjesama odjekuje u širokim amplitudama noseći intimnu dramu pjesnikovu. Posebno je izražena u knjizi Pisma sinu Samiru, koja tretira pitanje odnosa roditelja i djece nasilno rastavljanih u vihoru ratnih prijetnji, a samim tim tretira i sve druge prijetnje kojima može biti izložen goli ljudski život. Ključ ove knjige jeste u sintagmi pisma.

Kroz čitavu knjigu Ćelahmetović provlači jedan gopodstveni ton obraćanja, saopćavanja i izvještavanja o “znanim” i “onim drugim” činjenicama. Nisu tu, međutim, samo “ja” i “on”, već različiti redovi činjenica koje pjesnik poteže i jezički oblikuje: jedan sloj podataka tiče se rodnog, zavičajnog, sandžačkog tla; u jednom drugom sloju pjesnik miješa činjenice iz rezervoara zavičajnog i nacionalne tradicije s onim koje pristižu iz iskustva stranog i dalekog svijeta o kome se do tada samo čulo u narodnoj hikaji ili se pročitalo u knjigama. Beč, grad koji je, gledano kroz historijsku prizmu, mnogo čime povezan sa sandžačkim tlom, ukazuje se pjesniku kao oaza mira, reda i, napose, spasa. Beč je utočište, spasonosna luka za njegovog sina Samira izbjeglog u ljeto 1992. godine, dakle u vrijeme kad se na Balkanu govorilo oružjem. Treći sloj markiraju poznate i manje poznate sentence i situacije koje se iskustveno ponavljaju u kontekstima koje je zapamtila historija, ali koje se mogu vrlo lahko iznova uspostaviti. To su obraćanja i saobraćanja pjesnikova kroz koja – mada “Ćuti čovjek u zavičaju kao u tuđem svijetu” – pred nas izlazi jedna bogata slikovnica zemnog šara, geografije pjesnikovog duha i humanizma, prezentirana u tonu prisnog, ali opreznog ispovijedanja o onome što mu je najveća bol i ovozemni problem. A Ćelahmetoviću je dovoljna i mala, nevelika, sasvim sporadična senzacija da od nje sačini pjesmu, pjesmu kao poslanicu (pismo) jedne duše drugoj, iz jednog trenutka za neki drugi čas osjetljivosti, poslanicu opomenu.

U tom smislu, Ćelahmetović je sasvim nepretenciozni pjesnik – ne traži velike teme (ili se to samo nama čini, jer je njegova tema ustvari golema, velika tema tragična sama po sebi i sama za sebe), odnosno ne traži velike efekte i ne teži velikim zaključcima. U prvi mah bi se čak moglo pomisliti da se ne udubljuje, da ne ponire do kraja, da ne stavlja sve u zalog. Ova poezija u tom prvom, dakle, vanjskom omotaču djeluje gotovo prigodno, međutim, čim se malo začeprka po spoljašnjem omotaču Ćelahmetovićeve pjesme, ukaže se mnoštvo suštastvenih, sržnih stvari, obilje intimnih, dubokoumnih činjenica koje na nas djeluju poput tužnog, poučnog filma.

Jezik u ovoj poeziji dobiva novu dimenziju, proširujući svoja pojmovna značenja oslobađajući se okova banalnosti koja se gotovo odomaćila u epistolama. Pjesma odražava unutarnja raspoloženja, daje tačnu, gotovo spiritualnu sliku misli, obilje mirisa, boja pjesnikovih snova, slutnji i strahova. Sadržaj pjesnikovog kazivanja jeste posljedica preživljenog užasa i fanatičnog vjerovanja u osnovne univerzalne etičke postulate i pravdu.

Pod lupom piščeve poetske objekcije našle su se, ustvari, velike teme: nacionalna uskogrudnost, etnička surevnjivost, plemenska sujeta i državni despotizam jer je sve to stvarni uzrok pjesnikove patnje i strahova. Njegova intima iščupana iz svog tradicionalnog odredišta (porodičnog doma) omogućila je složenije i dublje izražavanje svijeta i odnosa u njemu. Sačuvana je elementarna autentičnost i priroda sandžačke, bošnjačke, muslimanske osjećajnosti, koja je istovremeno veoma moderno lirski uobličena i artikulirana pa dodatno zrači osobenim vidom doživljavanja života i svježom formom literarnog otkrivanja. Ćelahmetović u stihove pretače svoju ličnu muku, strahove, dileme i nadanja, svitanja i pomračenja ljudske duše, vraćajući čovjeka njegovoj izgubljenoj i zapretenoj suštini. S tim što su i muka, i strahovi, dileme i nadanja narodna kolektivna opsesija u tom poganom svakodnevlju.

Pjesnikov ključni stav da nam takav svijet nije dom mogli bismo nazvati nekom vrstom pesimizma duše, koji u svom jezgru sadrži i pesimizam prolaženja. Pjesnik, prema tome, nije na kategoričkoj Baudrillardovoj tvrdnji da za smisao života više nema nade. Ćelahmetović ne afirmira neku sveobuhvatnu misao života kojom bi radikalno mijenjao svijet, već je riječ o filozofiji prolaženja, o melanholičnoj i pesimističkoj misli sublimiranoj u poeziji.

Pjesnik ne uobražava da poezija može mišlju da izgradi neki jedinstveni, sistemski pogled na pravedni svijet i moralnog čovjeka, jer je takvo uobraženje stvar prošlosti čak i za filozofiju. Ali poezija je moćna u svojim lirskim sadržajima, pa filozofski stavovi postaju djelatni kao lirski stavovi.

Zbivanja u intimnoj sferi Ćelahmetović ubacuje u kontekst univerzalnog događanja tako da čovjek postaje tragičan u svojoj nemoći pred životom i vlastitom sudbinom. Ovu artističku igru s ružnom svakodnevicom skloni smo čitati isključivo u estetskom ključu. Međutim, lirski izraz Rasima Ćelahmetovića svagda je pod pritiskom stvarnosti. Pjesnik je u tome nedvosmislen jer pjesničko djelo uvijek računa na stvarnost, bilo da je poriče ili slavi.

Ćelahmetovićeva poezija odgovara na pitanje kako od autonomne riječi preći u književnu autonomiju. Njegova poezija je uvjerljiv indikator stvarnosti jer nije prigodnog već esencijalnog karaktera. Društva se mijenjaju, a neka književna djela prije ili kasnije padaju u zaborav, a druga žive kroz vjekove. Šta povezuje književni tekst i promjenjivu društvenu stvarnost? To su značenja ili smisao. U svakoj kulturi jezik oblikuje neka značenja koja se bez obzira na upotrebu jezika prenose i ostaju konstantna. Jezik izražava bogatstvo misli, čulnih impresija, emocionalnih stanja. Značenje je suštinska odlika jezika, a upravo u tome treba vidjeti povezanost sa stvarnim svijetom. Pod pojmom spoljašnji svijet ili stvarnost podrazumijevaju se i misaone tvorevine filozofije, nauke, politike, religije. Književnik može koristiti i ova značenja, ali pod uvjetom da poštuje estetsku svrhu svoga djela i umjetnički postupak. Drugim riječima, misli, značenja, poruke iz neknjiževnih tekstova mogu se susresti sa značenjima književnih tekstova a da načelo autonomije ne bude narušeno. Koliko i kakva će autonomija književnog teksta biti realizirana, stvar je vještine i umijeća pisca, a Ćelahmetović je od onih koji umiju.

Izvor: Stav.ba