Poezija u kojoj se prostor ovremenio, a vrijeme se, zauzvrat, oprostorilo

0
356
blank
Foto: Matica bošnjačka

Poezija Hoda Katala jeste trenutak između govorenja i šutnje, između buke i tišine, stvaranja i propadanja, prolaznosti i bivanja. Taj dualizam kome u svom pjesničkom postupku pribjegava iskreni je odsjev stvaralačke duše koja živi i stvara u svijetu suprotstavljenih krajnosti, na granici apsurda. U takvom jednom svijetu pjesnik i ne može biti ništa drugo nego neka vrsta izopćenika, slobodoumnika i prkosnika koji hrabro korača stazom života, satkanom od udesa i borbe s njima.

Dakle, Katal je pjesnik koji se opire gotovo svim stegama, a, opet, u stegama ga drži opsjednutost temama kojima se postojano bavi: njegov rodni kraj, planine, potoci, rijeke, šume, narod, vjerovanja i vjera, običaji, politika, konji i konjanici, zidanje, građenje i razgrađivanje… i, konačno, vrijeme (lat. tempus; grč. χρόνος), kao linearni kontinuum, nepovratni slijed koji se proteže prema nazad (u prošlost) i prema naprijed (u budućnost). Zavisno od tematskog okvira u koji ga situira pjesnik, ovaj slijed shvata i kao beskonačan, ali i kao konačan. Vrijeme u Katalovoj poeziji predstavlja jedan od bitnijih pojmova, pa nam sada, kad je pjesnički potpuno sazrio kao onaj ko zna finese svog zanata, predočava stihove u kojima se u onim bitnim unutrašnjim dubinama osjeća dah drevnosti i orijentalne bajkovitosti.

Ničega se ne sjećam

Ni ratova, ni pokliča.

Ni putovanja.

Troje, Karte ni Rima,

Ni proticanja rijeke ispod mosta.

Sjećam se samo kad smo stajali

One večeri na brijegu iznad džamije –

Tad si me poljubila:

Nebo je planulo

A grad se pretvorio u zvijezdu.

(Sjećanje)

Hodo Katal ne može se zaustaviti u jednom mjestu (kreće se i kad miruje, u mislima, sjećanjima, reminiscencijama). Njegovo pjesničko kretanje jeste poput žive prsnulo u svim pravcima i svim njegovim značenjima (fizičkom, filozofskom, prostornom).

Međe koje bi razdvajale prostor od vremena, i obratno, kao da su sasvim prebrisane. Prostor se u pjesmama Hoda Katala ovremenio, a vrijeme se, zauzvrat, oprostorilo. Nigdina (tuđina) se također u prostor “upisala”. Može se to prepoznati u samim naslovima: “Molitva”, “U vremenu”, “Vrbljani”, “Sve više”, “U doba neko”, “Iza vremena”, “Vremenom”, “Ponijelo te vrijeme”, “Vrijeme/prostor”.

Dakle, sve pomenute pjesme donose trenutke sabijenog razmišljanja o vremenu i prostoru, pa svaku od njih doživljavamo kao izdah i udah unutrašnjeg ili vanjskog svijeta naše duhovnosti i duševnosti. Pjesnik je gnomski okrenut onome o čemu pjeva, pa su ove pjesme neka vrsta razgovora sa samim sobom ili, pak, s vaseljenom mogućeg i nemogućeg koja nas okružuje.

Otkako svi govore,

svijet je postao nemušt.

Otkako je sve rečeno,

svijet ništa shvatio nije.

Prošapući ponekad i ti,

I znaj

da je to dovoljno –

glasnost niko ne čuje.

(Naš svijet)

Katalove pjesme u prethodnim knjigama donosile su izvjesnu naraciju, kao i predočavanje masovnih slika iz apokaliptičnog i postapokaliptičnog vremena (vrijeme bosanskog rata, vrijeme ideološko-političkog terora u Sandžaku, vrijeme ratnih i poratnih masovnih migracija i emigracija). Svega toga u ovoj knjizi uglavnom nema. Katalova ranija poetika sadržavala je filozofemu koja ujedinjuje u sebi i rodoljublje i socijalni aspekt sandžačkog čovjeka na vjetrometini različitih interesa i aspiracija, a onda i sve drugo: deskripciju prirode, zavičajno ognjište, vezu s tradicijom i nadasve religiozno-patrijarhalni odnos prema čovjeku i njegovom duševnom habitusu.

Sada, međutim, pjesnik sabija sve to u kratku pjesničku formu. Neciklusuizirana zbirka “Ponijelo te vrijeme” sadrži četrdeset pjesama koje se mogu shvatiti kao gnomske, sentenciozne, metaforične i slikovite poruke o životu, smiraju, vremenu skrivenom u onostranom i ovostranom percipiranju svijeta.

Ovakve pjesničke slike su poput malih unutrašnjih sunaca koje ih obasjavaju, istovremeno, metafizičkim i metaforičkim zracima, pokazujući kako savremena bošnjačka poezija Sandžaka u ovom pjesniku ima jednog finog liričara koji se svim srcem i čitavom dušom poetici ovakvog usmjerenja posvetio.

Hodo Katal je iznjedrio, sastavio ili ispjevao pjesme koje podsjećaju na rimske kameje u kojim “drveće, bilje, životinje” imaju dušu kao kod starih Grka, koji su vjerovali da svaki grm ima božanstvo. Uz važnu napomenu da je “nju”, pjesmu, teško prevariti, bez obzira na njen ženski senzibilitet, koji uvijek hoće u visinu neoslobođen od ljepote priča o prolaznosti, rastakanju, proždiranju, sumnji i nizanju utisaka i spoznaja. Kroz sve te puteve i stranputice riječi Katalove pjesme bore se svodeći saznanje na misaonu sliku. Onaj koji ih bude čitao izbjeći će nedoumice, ukoliko ne bude odveć gord, ako shvati da je smisao u mislima i da je kretanje odgonetanje istina koje su i drugi na drukčiji način imenovali. Možda je baš stoga moto ove knjige napis sa stećka:

“Nebo postoji da bi Ti,

Misleći da ćeš skočiti u vječnost,

Lakše skočio u ništa.”

Ono što smatram bitnim u ovoj bilješci jeste da se pjesnik Hodo Katal uspio oduprijeti bezdanim mučionicama aktuelnih poetskih klišea na kojima, i dalje, marširaju “sveci” glagola i pridjeva, koji su odavno u svađi s imenicama i beznađima rječnika, a čije pjesme sve češće liče na kataloge kafanskih menija. Zato, poezija i jeste porota koja odavno ne sarađuje sa zemaljskim tužilaštvima, policijama i sudovima.

Izvor: Stav.ba