Putuju Alija i vuci, Bihor kao ishodište i dohodište

0
212
blank
Foto: Nedzad Smailagić/sandzacke.rs

Za poeziju Alije Džogovića moglo bi se reći da predstavlja svojevrsno oniričko dinamiziranje prostornostvarne, psihičke, društvene, pa i historijske datosti. Dominantni stvaralački postupak njegove poetike predstavlja tzv. imaginacija prostornosti, zasnovana ponajčešće na predočenju zavičajnog prakrajolika, čija je funkcija (o)čuvanje stanovitog arsenala simbola i situacija koje će upotrebljavati maštovna “proizvodnja”, kao i nadrealistički zamah pjesničkih slika, postavljajući u prvi plan fenomene oslobođene duševnosti i psihologizirajuće pjesničke mašte, a samim tim i transsupstanciju prije pomenutih datosti u novi oblik svijeta.

Piše: Almir Zalihić | Stav.ba

Prepoznatljivi ambijenti egzistencijalnog zasnivanja, determinacija poetske građe pojavnim, statičnost imaginativnog toka (ili barem njegova redukcija), pa prema tome prevlast perceptivnih slika i retoričko-deskriptivnog nad poetskim, koje nerijetko biva zamijenjeno racionalnim lirizmom egzistencijalnog fakticiteta te sentimentalno-intimiziranim obrascima subjektivne erudicije naslonjene na narodnofolklornu tradiciju – suštinske su karakteristike Džogovićevog poetičkog koncepta.

Jezik, kultura, tradicija i pripadnost pjesnika njima prisutni su u površinskim i u dubinskim slojevima Džogovićeve pjesme. Ne treba posebno naglašavati da se ta pripadnost mjeri složenošću i umjetničkom ostvarenošću poetičke organizacije kojom se iskazuje, odnosno vrijednošću samih pjesama, a ne deklarativnim iskazima u stihovima. Ako se poslužimo frazom T. S. Eliota, koji kaže da je “pjesnikov duh ustvari neka vrsta posude u kojoj se skupljaju i gomilaju bezbrojna osjećanja, fraze, slike, koje tu ostaju sve dok se ne okupe svi činioci koji mogu da se sjedine i obrazuju novu složenicu”, dolazimo do spoznaje da je pjesnički subjekt/pojedinac ono što sjedinjuje raznolike činioce u pjesmi, te da njegov odnos prema vremenu u kojem živi i vremenu koje mu je prethodilo određuje koliko je danas slobodan od prošlosti, a koliko je njome (bio svjestan toga ili ne) zarobljen.

Džogovićev poetički koncept, njegova leksika, vrste stiha te ostale strukture poetskog izričaja prizivaju u sjećanje prostore usmenog pjesništva kao govora tradicije u vjekovnom istrajavanju. Bihor kao geografsko-regionalno određenje zavičajnih predjela središte je poetičkih krugova, simbola i metafora Alije Džogovića i kao takav dominira njima.

Zbog svoje kultne uloge (plač na putevima Trakijebrat po mukama i ranamazvijezda u sedefu), te psihološkog poistovjećivanja surih planinskih predjela i ljudskih duša stanovnika tih predjela (Putuju Bihorci i vuci, / putuju braća, mrki i ljuti, / rebra im savijeni mačevi.), Bihor je i ishodište i dohodište. Planina i njen reljef nemaju drugih termina i imena do onih domaćih, lokalnih (Putuju ostronošama i bučima, / putuju bistricama i kurilima, / putuju crnišima i dubovimaputuju baščicama i lađevcima.), koja su sama po sebi višeznačna, simbolična, metaforična, koja su, na kraju krajeva, poetična.

Pjesma Kako je naš otac gradio kuću sastavljena je od naglašene igre riječi i mnogobrojnih paralelizama koji pojačavaju ukupni utisak. Međutim, riječi ne idu uvijek tamo kud mi to očekujemo. Ni rijeke ne teku uvijek kud treba, a kako će tek riječi, koje uvijek uteknu nekud pored smisla?! Silazeći do praga najdaljeg sjećanja, dosežući davne zvuke i praslike, pjesnička riječ dopire do nas kao mnoštvo nagovještaja, pitanja, situacija, a sve to traži nova pitanja i propitivanja, lutanja i promišljanja.

Ono što se da, apriori, definirati jeste da je kuća čovjekov početak i kraj, ono od čega polazi i čemu se vraća, ono što strpljivo poput mrava gradi, dograđuje, oplemenjuje. Kuća je slika čovjekove dvostruke ukorijenjenosti, u prirodu i u kulturu, ona je središte koje objedinjuje čovjekova različita htijenja i napore. U njoj je sadržan vremenski princip povezivanja. Preko nje sadašnji ukućani su u vezi i dosluhu s precima i potomcima.

Tako je naš otac gradio kuću lastavicu,

pod Materidžom podigao vavilonsku kulu

i za majkoviće i za sokoloviće.

Zloduh nam obori kuću pod Materidžom,

pogazi majku i žito u Berimladi,

obori nam oca i brata,

rasturi majkoviće i sokoloviće…

Zloduh kao ključni akter u pjesmi ruši kućni red, zajedništvo čovjeka i prirode, simbiozu duhovnog i elementarnog. Višeznačnost leksema Zloduh aktivira, takoreći, sve svoje unutrašnje dimenzije, sve historijske, etičke i etničke kontekste življenja na trusnom balkanskom tlu. Ova pjesma, dakle, nije parazit koji obitava na nekim dalekim, tuđim leđima. Naprotiv, pjesnikov je zavičaj zemlja goleme samoće, surovosti i uvijek iznova ovaplođenih čini iz Pandorine kutije.

Pjesnikovo veoma naglašeno isticanje određenih (pre)jakih simbola i slika nije samo sebi svrha. Pjesnik to čini da bi nas podsjetio na neke istine koje smo znali pa potom zaboravili, a koje su ostale da čame u predvorju naših bića. Ne bez razloga, svijet Džogovićevih pjesama podsjeća na davni svijet i iste takve višeslojne i kompleksne etičke odnose, nabijene kao i njegove riječi/simboli dubokim onomastičnim značenjima. Pravila “igre”, dakle, poznata su, davno uspostavljena, a čovjekovo je tek da opravda sentencu: Biti čovjekom najteži je vid postojanja.

Izvor: Stav.ba