Islamofobija je prerasla u antiislamizam

0
189
blank
Foto: SANA

Napokon se pojavila publikacija koja bi se jednog dana trebala naći među školskim udžbenicima u Bosni i Hercegovini, ali i bližoj okolini, mimo viška procedura za takvo nešto. Pozamašna je vjerovatnoća da se neće desiti udžbeničko svrstavanje, i to ne zbog ove same knjige nego zbog višeslojne tematike koju ona obrađuje na poseban način, ali još više zbog stanja u bosanskohercegovačkom društvu, odnosno u skoro cijeloj Evropi.

Za Stav piše: Amir Telibećirović

Knjiga je promovirana ljetos i još nije dobila javnu pažnju koliku zavređuje. Proslavljeni akademik Ferid Muhić je autor knjige, što bi već trebalo da je dovoljna referenca za širu pažnju, a njen naslov je Ontologija islama.

Ova se publikacija, u izdanju Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti, bavi fenomenom islamofobije u današnjem geostrateškom okruženju, ali s preciznim osvrtom na prošlost i njen razvoj, kako u odnosu na Bosnu i Hercegovinu, tako i skoro čitavi svijet. Da ne bude predrasuda, nije ovo još jedna od brojnih socioloških analiza lažne zapadnjačke borbe protiv terorizma iako se dotiče i toga, nego je riječ o konciznom i jasnom ulasku u srž ove široke pojave. Kada kažemo u jasnom ulasku, ovdje to podrazumijeva složenu temu jasno predstavljenu za skoro sve društvene slojeve i profile čitateljstva.

Već i za sam tematski pojam islamofobija profesor Muhić nudi odgovarajuću zamjenu koja bi sadržavala termin – mržnja. U rijetkim medijima se pomalo i spominje nešto kao “antiislamizam” ili samo “mržnja prema islamu” pošto sve više ljudi uviđa da se riječ fobija odnosi na nečije strahove, a u većini slučajeva se ne radi o strahu od islama nego o mržnji prema islamu.

Ovom knjigom autor secira stanje balkanskih muslimana ponajviše kroz političke i demografske sudbine Albanaca i Bošnjaka ne zaobilazeći ni svjetsku scenu u onoj mjeri koju mogu razumjeti i oni koji možda ne prate globalna zbivanja na ovom planu. Sama riječ ontologija iz naslova knjige odnosi se na metafizičku disciplinu, pa dio knjige nudi donekle filozofski pregled samosvijesti o Bogu kao doživljaju apsolutne unutarnje izvjesnosti. Ontološki uvid u samosvijest lakše potom prebaci čitatelja u stanje mentalnog sklopa ne samo onih koji preziru islam nego i onih koji sebe smatraju muslimanima a nemaju dovoljno razvijenu svijest o tome. Knjiga je obogaćena i ilustracijama dr. Mehmeda A. Akšamije i Ammara Akšamije, pri čemu su korišteni i neki radovi Mersada Berbera.

Baveći se, pored ostalog, i neizbježnim historijskim skicama, autor podsjeća zaboravnu javnost kako živimo u vremenima masovnog obrtanja teza pri definiranju osmanske prošlosti i njene umreženosti sa sadašnjošću, ne samo širom Balkana nego i Evrope, a i dalje. Zato se knjigom Ontologija islama suzbija već naširoko prihvaćeni narativ o vjerskoj ili etničkoj “nesnošljivosti” u epohi osmanske vladavine preko dokaza da ta vrsta nesnošljivosti zapravo potječe iz neosmanske, to jest nemuslimanske Evrope.

Nudeći brojne potvrde, primjere i dokaze nacionalne, državne, ideološke i religijske netrpeljivosti koja se razvijala Evropom kroz stoljeća, profesor Muhić pojašnjava kako se ta priča samo prekalemila u obrnuti i lažirani pogled na “zle muslimane,” po kojem osnovu su nastajale političke želje za njihovim istrebljenjem, i to jako davno. U svakom poglavlju knjige, vraćajući se iznova na iskustva Bošnjaka i Albanaca bez gubljenja veze sa sudbinama drugih muslimanskih skupina i pojedinaca, profesor Ferid Muhić nudi primjere i iz prošlosti i iz sadašnjosti za svoje pisanje gotovo podjednako.

Pri sve češće korištenoj medijskoj i dokumentarnoj “poštapalici” – evropski muslimani Muhić u knjizi podsjeća javnost na sljedeće: “Biti evropski musliman u dominantno nemuslimanskom okruženju za pojedinca je traumatično iskustvo u svakom pogledu i u svim aspektima života. Ipak, biti musliman na Balkanu, konkretno u Bosni, znači suočiti se sa dodatnim, eksplicitnijim i znatno brutalnijim iskustvom u odnosu na iskustvo većine muslimana pojedinaca u drugim dominantno nemuslimanskim državama svijeta. Razlog tome je što na Balkanu žive autohtoni evropski muslimani, u dominantno nemuslimanskom okruženju. Koliko god bio suštinski neodrživ, alibi ‘oslobađanja teritorija od turskog ropstva” direktno se sudara sa činjenicom da su na toj teritoriji oduvijek živjeli Albanci i Bošnjaci, stoljećima prije svih onih naroda koji bi da ih sa tih teritorija protjeraju!”

Ipak, u domaćem medijskom prostoru se povremeno jave različita “objašnjenja” o stradanjima Bošnjaka i Albanaca, uz pokušaje pravdanja svega što se desilo, i bez spomena osmanskog naslijeđa koje je obično prisutno negdje u zapećku javnog govora ili pisanja na ove teme. Jedan od više razloga tome jeste činjenica da sudionici takvih razgovora ili predavanja ostaju dužni temeljne analize, ako se bave prošlošću, a u takvom slučaju bi ostali bez izlizanog i zastarjelog “argumenta” zvanog “turska okupacija” s nekakvom “pravednom” odmazdom “sljedbenicima” te okupacije, iako je, po nekima, ta “odmazda” mnogo kasnila.

“Da bi se shvatio obim istorijskih falsifikata i beskrupuloznih laži upotrijebljenih da bi se konstruisao i nametnuo strateški projekt pretočen u mit o ‘turskom ropstvu’, posebno je značajno naglasiti da Osmanlijska država tokom svoje vladavine ni na jednom dijelu svoje teritorije, ni na koji način nije ni pokušala da provede islamizaciju, čak ni program de-nacionalizacije, odnosno – ‘turkizacije’. Ova imperija je jedinstven primjer u istoriji velikih država svijeta upravo po tome što je omogućila da se na njenoj cijeloj teritoriji slobodno, javno i privatno, ispovijedaju i druge religije, paralelno uz islam kao državnu religiju”, podsjetio je profesor Muhić kroz ovu knjigu.

U kolektivnom šovinističkom naslijeđu ovih prostora, kako za vrijeme nekadašnje Jugoslavije, tako i prije, a poslije svakako, već je poznato da se na nivou “simpatičnog, vedrog i veselog” narodnog predanja termin Turci koristio najviše u negativnom kontekstu, samo nekada kroz humor, a nekada u “ozbiljnim” lekcijama. Osim općeprihvaćenog i “samopodrazumijevajućeg” šovinizma, moglo se naći i elemenata legalnog rasizma, u određenoj mjeri. U politici širom Balkana to je bila manje ili više zajednička crta suprotstavljenih tabora krajnjih ljevičara s jedne, i krajnjih desničara, s druge strane. I jedni i drugi teško podnose “Turke”, odnosno “poturice,” povremeno ih nikako ne podnoseći. No, i tu postoje nijanse, pa profesor Muhić pojašnjava:

“Tamo gdje Turaka nema, ili ih ima u sasvim malom broju, kao u Bosni, lokalno muslimansko stanovništvo – Bošnjaci – u očima nemuslimana preuzimaju simboličku ulogu ‘Turaka’ i to upravo onih omraženih mitoloških Turaka, isto tako fiktivnih, poznatih samo iz čitanki, lektira, šund romana, filmova i TV serija koje ovu mržnju pothranjuju i obnavljaju održavanjem mita o ‘turskom ropstvu’. Međutim, ni Srbija kao država, ni Srbi kao narod danas nemaju nikakav problem da sa živim, realno postojećim Turcima komuniciraju i sarađuju u svim područjima ekonomije, od biznisa, do sporta, od kulture do ugostiteljstva. Riječ je o tome da je psihološka projekcija tipičnog muslimana (pežorativno identifikovanog kao ‘Turčina’), pod uticajem sistematske negativno konotirane mitologizacije i propagande, u svijesti prosječnog žitelja ne-muslimana sa Balkana, internalizirana i fiksirana u rasponu od osjećanja odbojnosti, preko averzije i animoziteta, do otvorene, destruktivne mržnje.”

Za one koji inače prate pisani trag profesora Muhića možda s ovom publikacijom prepoznaju logičan nastavak njegove ranije izvanredno analitičke knjige – Islamski identitet Evrope. Solidno se tematski jedna kalemi na drugu. Usput, obje knjige pomažu zainteresiranom čitatelju da razmisli o rješenjima problematike s kojom se ovdje devera. Muhić je stoga kroz Ontologiju islama Bošnjacima, ali i drugim muslimanima Balkana naznačio tri važne zadaće. Najprije da obezbijede fizički opstanak nacije.

Potom da se bave moralnom rehabilitacijom i afirmacijom historijske istine o karakteru islama i islamskih društvenih vrijednosti, uz prethodno brisanje historije laži. Te kao treći zadatak da kroz njegovanje vlastite etničke svijesti i poštovanja prema svojoj duhovnoj i kulturnoj tradiciji zavole i poštuju sebe kao narod i naciju. Pritom, izvršenje ovakve zadaće podrazumijeva detaljno planiranje uz određene konkretne aktivnosti. Koje i kakve aktivnosti, to nije samo na političkim i kulturološkim predstavnicima naroda da shvate, nego i na običnim ljudima, na samom narodu.

Izvor: Stav.ba