Ono što čini jedan narod jest jezik, a u Bosni i Hercegovini sve se dijeli na tri pa tako i jezici kojim govori njeno stanovništvo. Bosanski, hrvatski i srpski službeni su jezici tri konstituitivna naroda – Bošnjaka, bosanskih Srba i bosanskih Hrvata.
Bosanski jezik kao i Bošnjaci, tokom historije, pretrpjeli su mnoge udare i pokušaje potpunog eliminisanja i istrebljenja. Bosanski jezik, u zvaničnoj upotrebi, ukinut je u 20. stoljeću dolaskom Austrougara, da bi se, ponovo, u zvaničnu upotrebu vratio početkom 90-ih godina. Do tada se u Bosni koristio srpsko-hrvatski jezik.
Konkretnije, naredbom Zemaljske vlade od 4. oktobra 1907. godine određen je “prestanak upotrebe naziva ‘zemaljskog jezika’ kao bosanski jezik”.
Zemaljska vlada naredila je “da u svoj oficijelnoj korespondenciji, u svoj izdatoj dokumentaciji od strane zemaljskih ustanova, službi, i svih drugih zemaljskih institucija, ubuduće će se koristiti isključivo oficijelni naziv “srpsko-hrvatski jezik”(serbo-kroatische Sprache)”. Bošnjacma je međutim dopuštena mogućnost da u okviru svojih autonomnih institucija jezik i dalje imenuju bosanskim jer je Zemaljska vlada uvažavala činjenicu da je “naziv bosanski jezik ukorijenjen za maternji jezik Bošnjaka”.
Pokušaji da se eliminiše pa i umanji vrijednost bosanskog jezika dešava se i posljednje tri decenije. Društvene mreže pune su tekstova praćenih historijskim dokumentima, u kojima obični narod raspravlja koji je jezik stariji – bosanski, srpski ili hrvatski.
“Tvrdnje da je bosanski jezik stariji od srpskog ili hrvatskog, ili obrnuto, naučno su neutemeljene. One često polaze od dokumenata u kojima se spominje neki od ova tri jezika, ali besmisleno je zasnivati ovakve tvrdnje na takvim dokumentima jer mnogi dokumenti nisu sačuvani, iako znamo da su postojali”, pojašnjava za Faktor Zenaida Karavdić, viša stručna saradnica Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu.
Ističe da ova tri jezika imaju “zajedničkog pretka, praslavenski jezik, iz kojeg se prvo izdvojilo štokavsko narječje, u okrilju kojeg su onda nastajali bosanski, hrvatski i srpski jezik paralelno, prostom činjenicom da su teritorijalno, a u srednjem vijeku i administrativno bili odvojeni”.
“A poznata je činjenica da se jezici koji nemaju puno kontakta drugačije razvijaju”, dodaje Karavdić.
Kaže da je najstariji trenutno poznati dokument u kojem se spominje naziv jezika bosanski djelo Konstantina Filozofa “Skazanie izjavljenno o pismeneh”, nastalog između 1423. i 1426. godine, koje je objavio Vatroslav Jagič, zajedno sa srpskim i hrvatskim jezikom.
“Istina, postoji bosanska povelja Stjepana Kotromanića iz 1333. godine u kojoj se spominje srpski jezik, ali sačuvan je samo prijepis povelje nastao sto godina kasnije. Original na bosanskom jeziku je izgubljen, ali je sačuvan predložak na latinskom, u kojem se jezik ne imenuje srpskim nego “sclauonico”. Preimenovanje jezika u prepisu nije ništa čudno, zato što su sve štokavske jezike dubrovački pisari srednjeg vijeka zvali na različite načine, a “srpski” je bio samo jedan od tih i na osnovu toga ne mogu se izvoditi nikakvi ozbiljniji zaključci.
Nakon spisa Konstantina Filozofa, Aleksandar Solovjev (Trgovanje bosanskim robljem do god. 1661., Glasnik Državnog muzeja u Sarajevu. Društvene nauke, Nova serija 1, 1946: str. 139–162) navodi da je kotorski notar napisao da je mletački knez u Kotoru kupio djevojku “bosanskim jezikom Djevenu” također u 15. stoljeću. Poslije toga postoje brojni spomeni naziva bosanski jezik, npr. spominje ga Hyeronimus Magister u svom rječniku Thesaurus polyglottus izdatom 1606. i 1613. godine u Frankfurtu na Majni, Jakov Mikalja u svom rječniku Blago jezika slovinskoga (1649–1651) i Ardelio della Bella u svom Dizionario italiano-latino-ilirico, koji je objavio u Veneciji 1728, bosanski smatraju najljepšim dijalektom “ilirskog” jezika i naslanjaju se najviše na njega i to traje sve do kraja 19. stoljeća.
Čak se pred kraj 19. stoljeća bosanski jezik počinje uključivati i u savremene lingvističke tokove, izdavanjem Gramatike bosanskog jezika 1890. te zasnivanjem jednog od prvih dijalektoloških istraživanja u svijetu Pitanja o govoru prostoga naroda 1897. godine, ali se nakon ukidanja naziva bosanski 1907. godine bosanskom jeziku ne posvećuje pažnja sve do ponovnog vraćanja naziva, devedesetih godina 20. stoljeća”, zaključila je Karavdić.
Izvor: Faktor.ba