Najgore pri analizi i razmatranju historijske prošlosti je što mnogo ljudi prošlost sagledava kroz prizmu sadašnjosti. Međutim, prošlost se u mnogo čemu često veoma razlikuje od sadašnjosti i primjena istih kriterijuma i načina razmišljanja o periodu od prije više stotina godina i aktuelnom vremenu, može nas često dovesti do potpuno pogrešnih zaključaka.
Piše: Esad Rahić
Uzeću za primjer, dva danas najbrojnija i najpoznatija balkanska muslimanska naroda – Bošnjake i Albance. Oba ova naroda danas gaje simpatije i ljubav prema turskom narodu.
Da li je tako bilo prije osmansko-turskih osvajanja njihovih zemalja i prihvatanja islama? Naravno da nije. Osjećali su strah i odbojnost i prema Turcima i prema njihovoj vjeri. Smatrali su ih svojim neprijateljima i u etničkom i u vjerskom pogledu.
Da je to tako pokazuje činjenica da su pružali oružani otpor Osmanlijama i da se niko od njih nije dobrovoljno predao i dragovoljno im ustupio svoju etničku i državnu teritoriju.
Čak su i Bošnjaci i Albanci ulazili u saveze ili pokušavali da ih stvore sa evropskim kršćanskim zemljama kako bi se odbranili od snažnog i poletnog osvajača sa istoka.
U pružanju otpora Osmanlijama se naročito istakao bosanski kralj Stjepan Tvrtko I Kotromanić i njegov slavni vojskovođa veliki vojvoda Vlatko Vuković, koji je osmanskoj vojsci nanio težak poraz u bici kod Bileće 1387. godine i koji je komandovao lijevim krilom srpsko-bošnjačke vojske, koja je bila sastavljena od Bošnjaka u bici na Kosovu polju 1389. godine.
Kod Albanaca se naročito istakao Đerđ Kastriot Skenderbeg (1443-1468), koji se do smrti hrabro i nepokolebljivo suprostavljao Osmanlijama.
Tek sa prihvatanjem islama i jedan i drugi narod je osjetio bliskost prema Osmanlijama i Osmanskom carstvu, u kojem su i Bošnjaci i Albanci igrali veoma važnu ulogu.
Ali i tada su podizali bune i ustanke protiv Porte i u prvim decenijama XIX vijeka, bez obzira što su bili kao i Osmanlije muslimani, pokušali su preko ustanaka i pokreta predvođenih od strane Husein-kapetana Gradaščevića i Mustafe-paše Škodre, da kao i drugi balkanski narodi obnove svoju državnost.
Nažalost Osmansko carstvo nije imalo sluha za ova dva balkanska muslimanska naroda i koristeći činjenicu da Bošnjaci i Albanci kao muslimani nemaju podršku od strane velikih evropskih kršćanskih država, ugušili su ova dva nacionalna pokreta.
Nažalost, Osmansko carstvo nije tada dovoljno ozbiljno svatalo da ga bez razloga ne nazivaju “Bolesnik na Bosforu”. Oni ili nisu imali snage ili nisu željeli da se suoče sa istnom da su u neprestanom vojnom opadanju i teritorijalnim uzmicanju.
Nisu pri tom razmišljali šta će biti sa Bošnjacima i Albancima kao muslimanima, kada oni izgube vlast nad balkanskim teritorijama.
Tako su Bošnjake ostavili bez igdje ičega, pod vlašću kršćanskih gospodara, a Albanci su tek 1912. godine ostvarili državnost, ali sa znatno manjim teritorijalnim okvirom nego što su bile njihove državotvorne projekcije.
Sada živimo u vremenu kada je bosanska državnost obnovljena, ali pod jako kompleksnim okolnostima, koje mnogo ometaju normalno funkcioniranje bosanske države i sa jakim i neskrivenim separatističkim težnjama druga dva bosanska naroda i kada je albanski narod ponovo u ekspanziji i ulazi sa ogromnim ambicijama u XXI stoljeće.
Iseljavanja u Tursku su mnogo brojčano osakatila oba ova balkanska muslimanska naroda, naročito Bošnjake, kojih najmanje četiri puta živi više u Republici Turskoj nego U BiH i domovinskim zemljama.
Dok su Albanci u ekspanziji i teritorijalnoj i demografskoj, Bošnjaci su doživjeli ogromne ljudske gubitke u poslednjen ratu i velika migraciona kretanja prema Zapadu.
Dok se pred Albancima pruža optimistička perspektiva, Bošnjaci se grčevito bore da sačuvaju suverenitet i teritorijalni integritet svoje domovine, na koju se otvoreno nasrće i spolja i iznutra, što je propraćeno nejedinstvom bošnjačkih političkih lidera.
Oba nacionalna pitanja su mogla biti na odgovarajući način i pravedno riješena još 1831. godine. Ali, nažalost, Osmansko carstvo tada nije imalo niti sluha niti viziju, da je to pitanje od životnog značaja ne samo za Bošnjake i Albance, već i za opstanak islama i muslimana na Balkanskom poluotoku.
Izvor: Sandzacke.rs