Prije 25 godina, 5. februara s agresorskih položaja koji su se nalazili na području Mrkovića ispaljena je minobacačka granata kalibra 120 mm kojom je ubijeno 68 građana Sarajeva, dok ih je 142 teže i lakše ranjeno.
Zajednička komemorativna sjednica Skupštine Kantona Sarajevo, Gradskog vijeća Sarajeva i općinskih vijeća s područja Kantona Sarajevo održana je danas u Narodnom pozorištu Sarajevo, povodom obilježavanja 5. februara – Dana sjećanja na sve poginule građane Sarajeva u periodu 1992-1995. godine i 25. godišnjice stradanja sugrađana na pijaci Markale.
Predsjedavajući Skupštine KS Elmedin Konaković otvorio je današnju sjednicu, a učenjem Fatihe i minutom šutnje odata je počast svim stradalim građanima za vrijeme opsade Sarajeva.
“Sarajevo se danas sjeća svih koji su stradali u periodu opsade 1992.-1995. godine. Prije 25 godina na današnji dan počinjen je stravičan zločin na Markalama kada je ubijeno 68 ljudi i taj dan je simbol stradanja svih građana. Peti februar je proglašen danom sjećanja, kada odajemo počast za više od 11.000 ubijenih, među njima 1.601 dijete, te više od 60.000 ranjenih, od kojih su mnogi ostali sa trajnim invaliditetom”, kazao je Konaković.
Prisutnima se obratio i Bogić Bogićević, kazavši da ono što je Sarajevo preživjelo predstavlja civilizacijsku sramotu, posebno Evrope.
“Grad Sarajevo je olimpijski grad, osam godina poslije vraćen je u Srednji vijek. Bez vode, struje, hrane i lijekova bili su građani Sarajeva, ali nikada nisu dali da budu poniženi. Međunarodna zajednica je slala humanitarnu pomoć kao da se desila prirodna nesreća, neka elementarna nepogoda”, rekao je Bogičević, pa nastavio:
“Dovoljno je prelistati monografiju i pogledati fotografije djece, pogledati u njihove oči i vidjeti da oni imaju bezbroj pitanja – zar niste odrasli, zar niste mogli barem da spasite nade i živote? Na ova pitanja nema odgovora… Tako je bilo u srcu Evrope. Kada se ispostavilo da Evropljani nisu sposobni da formuliraju zajedničku politiku, SAD su odlučile da ‘nas’ prebace u UN, iako je i tada američkim stratezima bilo jasno da UN nije u stanju da riješi ovaj problem. Površna procjena i nerazumijevanje prirode problema kasnije će prouzrokovati veliki broj problema. Rasprostranjeno uvjerenje na Zapadu jeste da je oružani sukob na Balkanu posljedica Miloševićeve borbe protiv separatista. Ovo nema smisla ako se uzme u obzir da je Srbija prva počinila separatistički potez, prije i Hrvatske i Slovenije. Suština svega svodi se na trenutak kada je Milošević stekao kontrolu nad vojskom za rat sa BiH.”
Milošević je, podsjetio je Bogičević, bio oduševljen izjavom State Departmenta da u ovom konfliktu nije bilo nevinih, bio je zadovoljan kad je čuo stav da se radi o vjekovnoj mržnji:
“Sarajevo je platilo cijenu globalne dehumanizacije, a kakvu bi tek platilo da se nije hrabro i golim rukama ponekad branilo. Mi ovim skupom podsjećamo na žrtve, ne želimo da umru po drugi put, sjećanje na prošlost je pouka za budućnost, pouka za život. Mi možemo da se sjećamo svojih žrtava, a oni mogu da se srame. Žrtve cijele BiH, bez obzira na vjeru i naciju, obavezuju da se ovo ne ponovi, da vrijeme i energiju više koristimo za stvaranje uslova na novi život, da investiramo u fabrike, obrazovanje i kulturu, a bolji život ćemo imati kada mi budemo bolji ljudi, naveo je Bogičević, dodajući da “ovdje smo danas da odamo počast svim žrtvama opsjednutog grada”.
“Kada je beogradski režim na čelu sa Slobodanom Miloševićem i JNA, onom narodnom armijom koja je okrenula oružje protiv vlastitog naroda, ispisivao najsramnije stranice svoje historije, masovno sijući smrt, rušeći Sarajevo i sada kada se zločin falsifikuje, poriče i politizira, biti ravnodušan na sve to i ostaviti ih bez odgovora učinilo bi nas saučesnicima zločina. Istina je neumoljiva i od istine niko ne može pobjeći. Njeno omalovažavanje je uvreda za naše kolektivno sjećanje. Oni koji su počinili zločine, koji bi trebalo da se pokaju, koji bi trebalo da dožive katarzu koje nema, moraju da znaju da se time niko ne ponižava i da se ponos ne može graditi na laži”, rekao je Bogičević i dodao da je sarajevska opsada jedna od najdužih u historiji modernog ratovanja.
Istakao je da je prosječno za vrijeme opsade Sarajeva padalo 329 granata dnevno.
“Rekord je zabilježen 29. jula1993. godine kada je ispaljeno 3.787 granata. Granate su napravile ogromnu štetu, a najveću su preživjeli civili, kulturno-historijski i vjerski objekti. Uvijek stare rane prokrvare kada se sjećamo šta smo preživjeli i koliko smo bližnjih izgubili”, poručio je Bogićević prisjetivši se najvećih zločina počinjenih za vrijeme opsade Sarajeva.
Nakon zajedničke komemorativne sjednice, učesnici će položiti cvijeće na spomen obilježje na pijaci Markale, gdje je planirano i održavanje prigodnog programa, najavljeno je iz Press KS-a.
Prije 25 godina, 5. februara s agresorskih položaja koji su se nalazili na području Mrkovića ispaljena je minobacačka granata kalibra 120 mm kojom je ubijeno 68 građana Sarajeva, dok ih je 142 teže i lakše ranjeno.
Ubijeni su: Senad Arnautović, Ibrahim Babić, Mehmed Baručija, Ćamil Begić, Emir Begović, Vahida Bešić, Gordana Bogdanović, Vaskrsije Bojinović, Muhamed Borovina, Faruk Brkanić, Sakib Bulbul, Jelena Čavriz, Almasa Čehajić, Zlatko Čosić, Alija Čukojević, Verica Ćilimdžić, Smilja Delić, Ifet Drugovac, Dževad Durmo, Fatima Durmo, Kemal Džebo, Ismet Fazlić, Vejsil Ferhatbegović, Dževdet Fetahović, Muhamed Fetahović, Ahmed Fočo, Majda Ganović, Isma Gibović, Rasema Hasanović, Alija Hurko, Mirsada Ibrulj, Mustafa Imanić, Rasema Jažić, Razija Junuzović, Hasija Karavdić, Mladen Klačar, Marija Knežević, Selima Kovač, lbro Krajčin, Sejda Kunić, Jozo Kvesić, Numo Lakača, Ruža Malović, Jadranka Minić, Safer Musić, Nura Odžak, Mejra Orman, Hajrija Oručević, Seid Prozorac, Smajo Rahić, Igor Rehar, Sabit Rizvo, Zahida Sablja, Nedžad Salihović, Hajrija Smajić, Emina Srnja, Džemo Subašić, Šaćir Suljević, Hasib Šabanović, Ahmed Šehbajraktarević, Bejto Škrijelj, Junuz Švrakić, Pašaga Tihić, Munib Torlaković, Ruždija Trbić, Džemil Zečić, Muhamed Zubović i Senad Žunić.