Pijaca Markale prekrivena krvlju, raskomadana tijela i povici upomoć – slika je to s kojom Vahida Tvico svaku noć legne u krevet. Svake godine dođe na obilježavanje godišnjice masakra i kaže da sav užas i tragediju proživi ponovo.
Kako je rekla kroz suze, taj dan je radila. Sjedila je na stolu kada je čula zvižduk i prasak. Skočila je i bježala ispod stolova.
“Srce mi lupa kada se sjetim tog dana. Bilo je sunčano i puno ljudi. Kada je puklo, kao da je neko posuo crvenu boju preko cijele pijace. Sakrila sam se ispod stola i kada sam provirila vidjela sam užas koji nikada neću zaboraviti. Teško je… Nakon toga izgubila sam sina, koji je poginuo u redu za vodu kod Papagajke, i kćerku. Moja jedina sreća bila je što sam niska, inače bi mi geler prošao kroz glavu”, kazala je Vahida.
Taj dan je ranjena i Advija Mujagić. Kupovala je nešto i samo je vidjela odsjaj, čula eksploziju i pala je.
“Svugdje je bila crvena boja, ali bila sam svjesna dok me nisu odvezli u bolnicu. Ovo je i moja godišnjica jer mi je na ovaj dan umro brat. Njemu je žena teško ranjena na Markalama i umrla je, a on za njom: Veoma je teško”, kazala je plačući.
Zeko Milić došao je na pijacu 5. februara 1994. godine da kupi povrće. Udaljio se 50-ak metara kada je čuo prasak.
“Plač, jauk, vrisci, sirene… Vratio sam se. Ne može se opisati riječima taj prizor. Pomagao sam i ranjene smo stavljali na teretna vozila. To je nezamislivo za normalnog čovjeka. Velika tragedija za Sarajevo. Vrlo često se sjetim toga kada legnem spavati, ne mogu izbrisati te slike, a svega sam se nagledao jer sam radio u GRAS-u i često smo imali mrtve i ranjene u autobusima i tramvajima”, rekao je Milić.
Ferida Ahtbegović je radila u Dječijem domu Bjelave i došla je u nabavku. Kada se približila, jedna žena joj je rekla da ne ide i da je bio masakr.
“Nisam je poslušala. Došla sam trčeći da pomognem. Krv je bila svuda, pijaca prekrivena, malo zeleni razbacano, noge i ruke na sve strane. Došao je i moj brat koji je bio ‘vikićevac’ i automobilom je prevozio ljude do bolnice. Ja sam mu pomagala da ih unese. Kasnije sam vidjela da mi je ranjena i drugarica. Zurijeta je ostala bez noge”, rekla je Ahtbegović.
Građani Sarajeva okupili su se i danas i odali počast stradalim sugrađanima te položili cvijeće na spomen-obilježje. Među njima su bili i najmlađi koje su roditelji doveli kako bi, kako su nam rekli, od malih nogu znali šta se ovdje dogodilo kako se ovakvo nešto nikada ne bi ponovilo.
Na današnji dan prije 24 godine s agresorskih položaja koji su se nalazili na području Mrkovića ispaljena je minobacačka granata kalibra 120 mm od koje je smrtno stradalo 68 građana Sarajeva, dok ih je 142 teže i lakše ranjeno.