Nastavljamo s objavljivanjem naučnog rada akademika prof. dr. Ibrahima Pašića koji je objavljen u Tutinskom zborniku iz 2014. godine pod naslovom “ETNOGENEZA SANDŽAČKIH BOŠNJAKA IZMEĐU NACIONAL-ROMANTIZMA I POZITIVNO UTEMELJENE ZNANOSTI” koji predstavlja svojevrsno vizijsko upozorenje sandžačkim Bošnjacima od mogućeg procesa albanizacije.
Akademik Pašić u dijelu teksta koji nosi međunaslov “HIPOTEZA O ALBANCIMA, JEDINIM I EKSKLUZIVNIM POTOMCIMA ILIRA” nadalje piše:
“Posebno težak problem je s porijeklom Albanaca i albanskog jezika. S obzirom na to da se u etnogenezu redovito upliće i politika, etnogeneza Albanaca također je prožeta politikom. Iz političkih razloga i velikodržavnih interesa, jedan čisto naučni problem u znatnoj mjeri je ispolitiziran…”
Pašić kaže da je kod Albanaca, najveća odlika njihove nacionalne samobitnosti – albanski jezik.
“Pripada onim jezicima koji još uvijek nisu istraženi u dovoljnoj mjeri. I upravo se u albanskom jeziku začeo mit o isključivo ilirskom porijeklu Albanaca. Njegovi autori su, svjesno ili nesvjesno, lingvisti. Naime, ostatke ilirskog jezika u albanskom u lingvistici su razmatrali Hermann Hirt, Norbert Jokl, Paul Kretschmer, Hans Krahe, Anton Mayer, Petar Skok, Henrik Barić, Ion I. Russu, Radoslav Katičić, Ekrem Čabej, kao i autor ovog rada.(…)
Sve što se iz albanskog može povezati s ilirskim postavilo je novi i još uvijek neriješen problem; da li je to dovoljno da bi se na osnovu toga moglo tvrditi da su Albanci potomci Ilira. Mišljenja o tome duboko su podijeljena. Paul Kretschmer iz toga je izvodio određenu genetsku povezanost Ilira i Albanaca; Fulvio Codignano otišao je u drugu krajnost i tvrdio da je povezanost današnjeg albanskog naroda sa Ilirima najobičniji mit. Istina je negdje u sredini.
Stvaranju mitske hipoteze o Albancima, ekskluzivnim i jedinim potomcima Ilira, znatno je doprinijela i politički motivirana represija prema Albancima i albanskim naučnicima, zastupnicima hipoteze. Tipičan primjer je kosovski historičar Zef Mirdita. Na simpozijumu Predslavenski etnički elementi na Balkanu u etnogenezi Južnih Slovena, održanom u Mostaru 1968. godine, Mirdita je podnio referat pod naslovom Neki aspekti pitanja o ilirskoj osnovi albanskog etnosa. Referat je dočekan ‘na nož’ a njegov autor, u diskusiji poslije referata, izložen neprincipijelnim kritikama i napadima. A Zef Mirdita ugledni je kosovski historičar, demonstracije njegovih brojnih studenata na ulicama Prištine iz 80-tih godina 19. vijeka, u kojima se traže osnovna ljudska i građanska prava za Albance na Kosovu, sa sobom su nužno nosila ne samo politički otpor već i podršku svom profesoru. Uglednog profesora njegovi studenti dosljedno slijede i uzimaju u zaštitu, ne samo njegovu fizičku osobenost već i njegove ideje.”
(Nastaviće se…)